Khalil Gibran: Pjesma cvijeta

Sljedeći put kada prolazite pored cvijeća, zastanite, pomirišite ga. Možda vam i šapne kakvu tajnu jer ono zna mudrost koju čovjek tek treba steći. Pročitajte divnu pjesmu ovog velikog pjesnika i filozofa...

Ja sam ljubazna riječ
Izgovorena i ponavljana
Glasom Prirode;
Ja sam zvijezda što pade s
Modrog svoda na zelenu prostirku.
Ja sam dijete Zemlje
S kojom je Zima zanijela;
Koju je Proljeće na svijet donijelo; Ja
Uzgojena sam u krilu Ljeta i
Spavam u postelji Jeseni.

Zorom zajedno s lahorom
Navješćujem dolazak svjetlosti,
Uvečer pridružujem se pticama
Da oprostim se od nje.

Ravnice su ukrašene
Mojim prelijepim bojama, a zrak
Prožet je mojim miomirisom.

Kad utonem u san, budno oko
Noći stražari nada mnom, a kada se
Probudim, promatram sunce, koje
Jedino je oko dana.

Ispijam rosu kao vino, prisluškujem
Glasove ptica, i plešem
U ritmu lelujanja travki.

Ja sam dar ljubavnici; ja svadbeni sam vijenac;
Ja sam podsjetnik na trenutak sreće;
Ja posljednji sam dar mrtvima;
Ja sam djelić veselja i djelić žalosti.

Moj je pogled uvijek uperen visoko da bih gledao
Samo u svjetlost,
Nikada ne pogledam dolje da promotrim
Svoju sjenu.
I to mudrost je koju čovjek mora steći.

Khalil Gibran

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci