Jedrenje kao zen-odmor

Tjedan dana jedrenja je kao dva tjedna 'običnog' godišnjeg. Na jedrilici nasred morske pučine, daleko od vijesti, ali i ljudi teško je analizirati svakodnevicu. Važno je pratiti vjetar i valove, nagib jedara i povlačiti konope u pravom trenutku, a za to je potreban miran um. Neka vas osobna priča naše kolegice Vanje Ratković nadahne da isprobate jedrenje kao oblik odmora (i meditacije)

Više nikad neću nogom kročiti na brod

Kamo ćeš na godišnji - pita me prijatelj početkom lipnja. Uobičajeno pitanje za ovo doba godine. „Na jedrenje“, nehajno odgovaram kao da je to samorazumljivo. „Pa zar nisi rekla da nećeš više nikada ići?“ čudi se moj prijatelj koji je neko od mojih njurganja od prethodnih ljeta, čini se, ozbiljno shvatio.

Naime, na gotovo svakom jedrenju ili se rasplačem ili rezolutno izjavim da više nikada u životu neću nogom kročiti na jedrilicu, „barem ne s vama dvojicom“. Ovo posljednje poručujem svako ljeto dvojici prijatelja s kojima jedrim već petnaestak godina. No s vremenom sam odustala od tih izjava da neću više na jedrenje. „Niti to ozbiljno mislim, niti me njih dvojica ozbiljno shvaćaju“, pojašnjavam prijatelju s početka priče koji postavlja sljedeće uobičajeno pitanje: „A kamo idete jedriti?“ „Pa nemam pojma“, kažem.

Punim jedrima u tišinu

Upravo je kombinacija pomicanja vlastitih granica komocije i manjka planiranja rute jedrenja nešto zbog čega svako ljeto iznova početkom srpnja počinjem usklađivati godišnji s prijateljem vlasnikom osmometarske jedrilice tzv. „kapetanom“ te s drugim prijateljem „malim od sidra“. Nakon toliko zajedničkih jedrenja više se i ne dogovaramo tko će što raditi na jedrenju, znamo svoje brodske uloge. A ne dogovaramo se, osim polazišne točke, ni kamo ćemo jedriti tih sedam do desetak dana. Jedrimo, koliko nam to uspije, kako vjetar puše.

Jedrenje je za mene, unatoč epizodama kada se rasplačem i čvrsto sama sebe uvjeravam da više nikada neću jedriti, najbolji oblik ljetnog odmora. Samo tjedan dana na jedrilici uspijeva me potpuno psihički preporoditi i, osim što mi se nakon povratka na kopno još nekoliko dana zna ljuljati uredski stolac kojem se vraćam, mentalno sam uvijek preporođena. Jedrenje je za mene, zapravo, neki oblik meditacije. No kao i ostali oblici meditiranja, i na jedrenju treba neko vrijeme da se iz početnog, obično uzburkanog mentalnog stanja (od briga, preopterećenosti poslom, zaokupljenosti dnevnom politikom te raznim tračevima), dođe do mentalne bonace. Kod mene je plakanje obično dio tog procesa.

Smartphone u ladici

Prvih nekoliko ljeta jedrenja bilo mi je jako važno pronaći neki internetski kafić na nekom od jadranskih otoka kako bih provjerila poštu i što se događa u svijetu. Predvečer smo redovito palili radio i slušali vijesti. Ništa više od toga ne radim. Dapače, čim uđem u kabinu, spremam smartphone u ladicu i gasim ga. Presretna sam što sam nedostupna zalutalim poslovnim pozivima, elektroničkoj pošti i uostalom, pozivima bilo koje vrste. Ne idem na internet, ne pratim Facebookove news feedove i tagiranja, ne čitam što je neki neimenovani izvor blizak Vladi prokomentirao o potezima vlasti, ne čavrljam s prijateljima satima. Predivan osjećaj. Život bez ikakvog bombardiranja informacijama – preduvjet za smirivanje uma.

delfiniJedino što mi je važno na brodu jest da mi je ugodan ležaj za spavanje, da imam dobru kremu za sunčanje i šešir. Komocija je na brodu svedena na minimum. No upravo to dodatno oslobađa. Svejedno mi je jesam li našminkana, nemam potrebe za pariranjem boja i glačanjem, zube perem iznad mora, a u moru ispirem i šalice od kave. Sve je na jednome mjestu, a uobičajene društvene norme o izgledu i uređenosti ne postoje.

Iščekivanje dupina

Uz isključen mobitel, imam cijeli niz briga manje. Sve što trebam jest sjesti na određenu stranu jedrilice, dodati koji konop i satima gledati valove, iščekivati dupine i diviti se boji mora u zabačenim uvalicama. Katkad nas, dok prilazimo otoku, zapuhuju udarci vjetra, jedrilica se za moj ukus opasno nakrivljuje i hvata me panika. Katkad su i valovi za moj ukus previsoki. No i te situacije itekako pridonose mom odmoru jer ni tada ne analiziram uobičajenu svakidašnjicu, previše sam zaokupljena sadašnjim trenutkom, iracionalnom brigom da ću ispasti s broda i zadirkivanjima prijatelja kojima je smiješno da se još uvijek toga bojim.

Jedrenje iziskuje usmjerenost na sadašnjost: na vjetar i valove, na nagib jedara, na težinu na pravoj strani broda, kao i na dobro sidrenje i vezanje. Navečer sjedimo na krmi broda omamljeni od vjetra i sunca, jedrilica nas blago uljuljkava u san dok iščekujemo zvijezde padalice. Tišina je u uvali. Nema zvonjave mobitela. Bez analize svakodnevice, bez pretjeranih misli. Jedrenje je doista aktivna meditacija.

Vanja Ratković

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci