Sladak život bez šećera

Istraživanja pokazuju da rafinirani bijeli šećer uzrokuje ovisnost i narušava zdravlje. Urednica Sense Ivona izbacila je iz prehrane tu namirnicu i evo što se dogodilo...

Freshman 15

Ne tako davno, vodila sam neprestanu borbu s viškom kilograma. Sve je počelo kad sam 1995. godine, nakon završene srednje škole, otišla na studij u Sjedinjene Američke Države. Brojenje kalorija do tad mi je gotovo bila nepoznanica, no tijekom te prve godine studija doživjela sam pravi šok: dobila sam deset kilograma u devet mjeseci. Nadmašila sam čak i tipični američki stereotip „freshman 15“, formulu koja kaže da će se tipičan američki student tijekom prve godine studija udebljati oko sedam kilograma.

Već nakon te prve godine studija, postalo mi je jasno da u američkoj hrani – barem onoj koju sam ja konzumirala – ima puno nečeg što jako deblja, ali tada još nisam znala što bi to moglo biti. Činilo mi se da jedem iste količine kao i prije, i nije mi bilo jasno zašto se kilogrami jednostavno lijepe za mene. Tog prvog ljeta u Zagrebu svojski sam se potrudila i zahvaljujući drastičnoj dijeti ponovno se vratila na svoju uobičajenu masu. No borba s kilogramima nastavila se za cijelog osmogodišnjeg boravka u Americi, pa čak i nakon što sam se 2003. godine vratila u rodni Zagreb. Poslije sam shvatila da sam u Americi usvojila krive prehrambene navike koje su se temeljile na prevelikoj količini rafiniranog bijelog šećera.

Trenutak buđenja

Osim debljine, u tom sam se razdoblju borila i s manjkom energije, letargijom, iscrpljenošću – simptomima koje sam „liječila“ velikom količinom kave. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi ti simptomi mogli imati veze s mojim načinom prehrane: u to vrijeme moja su omiljena jela i obroci obično uključivali bijeli kruh, rafiniranu tjesteninu, gazirana pića i obilje slatkog. Moj tipični međuobrok sastojao se od čokoladice i šećerom bogatog gaziranog pića. No budući da se većina ljudi oko mene hranila na isti način, nije mi padalo na pamet da promijenim navike. Kad bih željela smršavjeti, podvrgla bih se jednoj od instant-dijeta, smršavjela, i zatim se ponovno udebljala. I tako ukrug.

Možda bih se i danas nalazila u istom tom krugu da u proljeće prije tri godine nisam napravila nešto drastično. Umorna od borbe s kilogramima, odlučila sam svojem tijelu darovati predah od hrane i nekoliko dana ne jesti ništa. Pronašla sam mnoštvo uputa o tome kako očistiti organizam uz pomoć svježih sokova iz sokovnika te hrabro krenula u taj pothvat. Prvi i drugi dan bili su teški – neprestano sam razmišljala o hrani – no nakon toga počela sam se osjećati začuđujuće dobro: prvi put nakon mnogo vremena moje je tijelo prštalo energijom. Proradila su sva osjetila: boje i mirisi postali su intenzivniji, osjećala sam se lagano i sretno.

Više ne jedem šećer

U tih pet dana, koliko je trajalo gladovanje, shvatila sam puno značenje poznate izreke: ono smo što jedemo. Nakon tog razdoblja, počela sam polagano i oprezno unositi hranu u svoj organizam. Slušala sam svoje tijelo koje mi je, onako probuđeno i očišćeno, govorilo da iz prehrane izbacim rafiniranu tjesteninu, posebno bijeli rafinirani šećer. Počela sam izbjegavati čak i smeđi šećer (osim povremene kockice crne organske čokolade).

Kilogrami se nakon toga više nikad nisu vratili, a ni kronični umor koji sam godinama osjećala. Bilo je to kao da sam se nakon mnogo godina ponovno probudila u vlastitu tijelu. Kad sam nakon godinu dana takve prehrane na jednoj rođendanskoj proslavi popustila pod pritiscima slavljenice i pojela komad torte, osjetila sam puni učinak konzumacije bijelog rafiniranog šećera: moj um se iznenada „zamutio“, kao da sam se odjednom našla u oblaku šećerne vune. Nakon desetak minuta postala sam umorna i bezvoljna. Otad ne jedem šećer, čak ni u posebnim prilikama.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci