Zamke na putu joge

Jedna od glavnih svrha joge je osvješćivanje i buđenje prisutnosti na svim razinama kako bismo mogli pravodobno uvidjeti kada, odakle i na koji nam način prijeti opasnost da upadnemo u automatizirane obrasce ponašanja i djelovanja. Prisutnost nam, međutim, daje mogućnost nalaženja kreativnih rješenja

Najveća opasnost je ne biti svjestan da je nešto opasnost

U današnjem materijalističkom svijetu većina se teškoća isto tako temelji na fizičkom aspektu. Ta se sklonost, dakako, odnosi i na svijet joge. Usprkos tome što je vrlo dobro poznato da su glavna ograničenja u umu, u praksi uvijek nekako padamo na ispitu tako što ne priznajemo probleme sve dok ne dođu u fazu materijalizacije.

To oklijevanje i odugovlačenje da se pravodobno suočimo s uzrokom poteškoća košta nas velike patnje i propuštanja da iskoristimo – živimo – svoj život punim kapacitetom. Osim zamki koje predstavljaju fizičku opasnost, postoje brojne mentalne zamke. Među njima se izdvajaju tri vrlo ustrajne i suptilne zamke u obliku tendencija koje donosimo na prostirku za jogu, a da toga gotovo uopće nismo svjesni jer su nam tako prirasle srcu – postale su naša druga priroda.

Ne biti svjestan da je nešto opasnost, bez obzira na to je li fizička ili mentalna, nesumnjivo je najveća opasnost. Jedna od glavnih svrha joge upravo je to – osvješćivanje i buđenje prisutnosti na svim razinama kako bismo mogli pravodobno uvidjeti kada, odakle i na koji nam način prijeti opasnost. Jer, kako je drugačije možemo izbjeći?

Ptica i ptica

Još odmalena, dok smo učili jezik, tj. dok smo učili imenovati sebe i sve drugo, stvorena je tendencija da imaginaciju uzimamo za stvarnost. Krishnamurti je rekao: „Kada naučite dijete da imenuje pticu kao 'ptica', ono više nikada neće vidjeti pticu.“ Kao što sunce ne vidimo kada ga zakloni oblak, tako ni pticu ne vidimo od riječi „ptica“, što je vrlo čudno. Ptica je, kao i sve ostalo, odvojena kategorija zato što je ne vidimo kakva je doista. U stvarnosti, ptica je neodvojiv dio svega ostalog što postoji. Istovremeno, ona je i jedinstven izražaj same istine, kao i mi ljudi.

Znak da pticu vidimo kao zaseban fenomen jest precizan pokazatelj kako zapravo vidimo sebe. Ili, drugačije rečeno, sklonost da sve gledamo onako kao što nam se prikazuje na površini nastaje zbog uvjerenja i navike da stvari poistovjećujemo s njihovim imenom ili imaginacijom. Taj obrazac kojim zamjenjujemo kartu teritorijem donosimo, svakako, i na satove joge.

Imaginacija umjesto stvarnosti

Uzmimo za primjer riječ joga, kao i sve druge riječi koje simbolično označavaju nešto. Joga je riječ koju velika većina upotrebljava kako bi imenovala vježbanje fizičkih položaja (asana) i disanja (pranajame). Imenovanje, koliko god ograničavajuće bilo, nije problem sve dok smo u stanju vidjeti ga kao kartu koja nas usmjerava prema teritoriju. Problem je u mišljenju i vjerovanju da je ime „joga“ teritorij.

Dakle, svedemo li jogu samo na zauzimanje fizičkih poza, nećemo samo naginjati k tome da previše naglasimo fizički aspekt joge, nego ćemo istovremeno biti zatvoreni za sve druge aspekte joge koji su izvan okvira fizičkog. To je primjer toga kako ime koje uzimamo zdravo za gotovo kategorizira granice u sklopu kojih razmišljamo i, što je još gore, djelujemo.

Ključno je pitanje: kako odoljeti tom duboko usađenom obrascu uzimanja imaginacije za stvarnost, koji je nesumnjivo jedna od najvećih opasnosti? Kako da percepciju ne zarobljavamo u fiksnim i relativiziranim okvirima? U jogi se to rješava nerješavanjem, što je svojevrstan paradoks. Umjesto da boravimo u glavi, identificirani s umovanjem, radije se spustimo od vrata nadolje, u tijelo, i uživajmo radoznalo relaksirani u magičnom pokretu disanja i osjetilnih senzacija. To će uspostaviti prijeko potrebne uvjete za proces nadilaženja ograničenja koja donose usađeni obrasci.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci