Svi smo mi azilanti: Poruke jednog psa o pripitomljavanju ljudi

Autorica Jasna Grubješić u ranoj se mladosti bojala pasa, a onda je očvrsnula iz pedagoških razloga – da kćeri bude dobar primjer. Jednu neumjerenost zamijenila je druga i sada ih, kako sama kaže, voli možda malo previše. U njezinu domu sa šest pasa živi devet mačaka, jedna golubica bez krila, dvije stare kornjače ljeti te povremeno I druge životinjice zatečene u nevolji. Shvativši da bi pasje nevolje, iz pasje perspektive, ljudi mogli najbolje sagledati pomoću pisane riječi, odlučila je – nakon što je knjige samo prevodila i uređivala – zajedno sa svojom kujicom Buckom jednu i napisati. Tako je nastao roman ‘Svi smo mi azilanti – o pasjim sudbinama i pripitomljavanju ljudi’

Jasna Grubješić i njena Bucka

Jasna Grubješić i njena Bucka

Kakvi smo ljudi

‘Psi su po svojoj prirodi užurbani stvorovi. Kako mi je, dakle, uopće moglo pasti na um da će me ti i takvi stvorovi strpljivo slušati?’

Ovako kujica Bucka započinje svoje pripovijedanje u romanu Svi smo mi azilanti ‒ o pasjim sudbinama i pripitomljavanju ljudi. A ja se, pak, pitam kako je meni uopće moglo pasti na um da će stvorovi kakvi smo mi ljudi poželjeti da čuju što im poručuju jedna pasja azilantica i njezina Šetačica, to jest ja. I to u okolnostima kada se ti i takvi stvorovi ‒ kojima je duboko u srcu vjerska, odnosno kulturološka poruka da je najviše što mogu učiniti za drugoga otvoriti dom neznanom gostu ‒ ne mogu dogovoriti upravo o tome: otvoriti ili ne vrata svojih granica, država, domova i srca, ljudskim migrantima, azilantima koji, bježeći od rata, stradanja ili bijede, traže spas, bolji život negdje drugdje.

U svjetlu posve oprečnih stajališta ljudi o toj velikoj i teškoj temi naše svakodnevice, brige pasjih azilanata same po sebi, a i kao tema romana, mogu se nekima doimati gotovo smiješnima. Ali one su sve samo ne to. One su i naša briga jer govore o tome kakvi smo mi ljudi.

Podsjećam, odlučivši davno o sudbini svoga najboljeg prijatelja, čovjek je odlučio o sebi. Dok je pripitomljavao prvog vuka, nije bio svjestan da je započeo proces vlastitog pripitomljavanja, koji još nije završen. Dakle, nije problem, kao što se obično misli, pripitomljavanje pasa, već pripitomljavanje ljudi. Da je pripitomljavanje čovjeka završeno, odavno bi prestali svi ratovi.

I danas glavnu ulogu u našem pripitomljavanju imaju pas i druge životinje. Nažalost, proces osvještavanja te spoznaje odvija se jako sporo i ponajviše na račun psa. Dugoročno, međutim, ceh će – ako se nešto bitno ne promijeni – platiti čovjek. Kako reče jedan recenzent ove knjige: „Što od svijeta i možemo očekivati, kakvu budućnost za njega, ako se na ovakav način odnosimo prema drugim bićima, među ostalim, prema psima? Ako ih spaljujemo, bacamo u jame, držimo vezane na lancu dok ne uginu od žeđi i gladi? Što možemo očekivati od ovog svijeta, od naše budućnosti? Naša nečovječnost doći će na kraju po nas same.“

Zašto čitati o pasjim azilantima?

Zašto bismo trebali pročitati ovu knjigu? Ovo mi se pitanje, dok sam ga postavljala na promocijama knjiga drugih autora, činilo veoma lakim. Sve dok ga nisam postavila sama sebi. Naime, jednom kad proces pisanja krene, knjiga doista nekako sama sebe piše pa više niste sigurni jeste li uopće prava osoba da išta o tome kažete.

Uvjeravajući prijatelje da trebaju pročitati neku knjigu, volim reći kako je u svakoj zrno mudrosti, a u pravoj i nešto jako dobro. O svojoj mudrosti ne bih, ali usudim se reći kako u knjizi Svi smo mi azilanti doista ima nešto dobro. Nešto što je moralo biti ispričano. Nešto o ljubavi, o vjernosti, o bezuvjetnoj ljubavi kakva ljudima gotovo i nije poznata.

Zašto sam se raspisala ovako kasno, u dobi od 64 godine, iako sam od rane mladosti na istom „zadatku“ – pronalaženja, pomaganja pa vraćanja prirodi češljugara, golubova, vrana i gavrana te, dakako, svih onih koji zalaju ili mjauknu iz nekog grma? Pa zato što sam, nakon godina i godina piskaranja o svemu i svačemu, uz ostalo i kao novinarka te urednica i prevoditeljica, osjetila da napokon i ja imam na papiru ono nešto o čemu znam gotovo sve i što moram ispričati te kako mi to daje pravo da napokon jedan svoj tekst ponudim izdavaču.

Da tako postupim u mlađoj dobi, priječilo me uvjerenje kako premalo znam o životu te ocjena da, doduše, umijem izraziti ono što želim reći, ali nemam dovoljno životnoga iskustva da bih drugima popovala o životu. E pa o odnosu ljudi prema psima i drugim životinjama naprosto ne mogu, a da ne popujem. Buckina i moja priča, kao što rekoh, uistinu je morala biti ispričana. Jer naši pasji prijatelji koje sam pronalazila odbačene po grmovima, šumama, u kantama za smeće, na zagrebačkom asfaltu, ponekad u nezamislivo teškom stanju, trebali su svog odvjetnika.

Pravo pravcato čudo

Hm! Odvjetnika? Ta me pomisao umalo omela da nastavim pisanje. Naime, odvjetnički posao nisam mogla povezati s časnim poslom pisanja, izražavanja najdubljih čovjekovih osjećaja i spoznaja o životu. I s onom predodžbom koju sam o tome imala u davnoj mladosti kao studentica engleskoga jezika i komparativne književnosti uvjerena da je književnost najmanje zanat, a ponajviše savršeno pretakanje savršenih misli iz glave na papir, oslikavanje vlastitosti i svijeta u kome si se rođenjem zatekao. Da je, najkraće rečeno ‒ čudo, pravo, pravcato čudo.

Srećom, nužda zakon mijenja pa sam se sabrala i zaključila da moram ostaviti ranije teorije i primiti se odvjetničkog posla. Jer, na kraju krajeva, u svakoj knjizi brani se neka ideja. Riječi su potekle kad sam dopustila da u korist pasjeg i svega drugog živog svijeta proradi ono što su mi kroz život udruženo omogućili ‒ ljubav prema svim životinjama i očiti višak takozvanih neurona zrcala, zahvaljujući kojima, kažu, pojačano suosjećamo, a i nejasna mi žeđ za oksitocinom.

O neuronima zrcala i nježnosti

Pretjerujem? Nikako! Neuroni zrcala ‒ to je ono zahvaljujući čemu mogu osjetiti iskreno divljenje i onda kad u jednoj ladici garaže otkrijem hrpu vate s mišjim gnijezdom u kojem se tri prepadnute mišje bebe čude što ih je snašlo. Jest, prisjetim se ja i mišje groznice, ali ipak ne bacim taj savršeno uređen mišji stan, nego ga pažljivo vratim na mjesto nadajući se da mi se neće baš svi preseliti u kuću. Od toga bi me trebalo čuvati i moje mačje društvo, no ono se prilično ulijenilo jer im gotova hrana iz obliž­njeg trgovačkog centra redovito stiže u zdjelice.

Usto, ne jednom zgodom, zbunila sam ih otimajući im iz usta ptičicu ili miša  pa više nisu sigurne kakav im je priroda namijenila zadatak i kako bi se hranile da im nije mene, Šetačice. A otkud mi žeđ za oksitocinom? Taj se ugodan hormon jednako oslobađa kad majka gleda u dijete i kad promatrate psa. Kladila bih se da je bio pojačan i dok sam jutros gledala u mišiće i divila se koliko je truda dotad uložila njihova majka da ih održi na životu. A ja sam navodno trebala riješiti svijet te napasti. Iako ona nikad nikome nije zaprijetila atomskom bombom, ni uživala u mučenju drugih kao što to činimo mi ljudi.

Čemu tolika priča o miševima, a knjiga je o psima? Pa zato što mi se pogled na njih učinio baš pogodnim za definiranje nježnosti. O njoj je u suštini riječ u tridesetak priča ovog romana koje se mogu čitati i svaka zasebno. Ulivena je u njih sva nježnost koju osjećam prema svijetu životinja, prema životu kao takvom, prema održavanju života. Htjela bih tu poruku preliti prije svega u srca mladih ljudi. No, jedno su htjenja, drugo je realnost. Svaka knjiga ima svoju sudbinu i svoj tijek života pa tako i ova moja. Zadnju riječ imaju čitatelji. Ipak, ja zasad osjećam, iako to zvuči pretjerano samouvjereno, da je knjiga na najboljem putu jer sam već uspjela ostvariti prvotni naum – da izađe iz mene.

Zašto toliko vremena i energije „trošim na te pse i mačke“?

Godinama mi se ljudi čude i pitaju me zašto toliko vremena i energije „trošim na te pse i mačke“ i ja sam se uvijek silno trudila objasniti što osjećam i zašto činim to što činim. Počesto bez ikakvih rezultata. Sada očekujem da ti drugi, ako ih zagolica znatiželja, pročitaju knjigu i odgovore meni zašto oni ne osjećaju to što osjećam ja i mnogi drugi ljudi koji svim srcem pomažu svijetu životinja, osvjetljavajući obraz vlastite, ljudske vrste.

I za kraj jedno pomalo neprilično priznanje, ali mogu ne biti do kraja iskrena ‒ iz dubine duše priželjkujem da moji azilanti glasno zakucaju i na vrata školskih knjižnica i tamo dobiju azil. Zašto? Zato što sam uvjerena da dijete u kojemu se probudi suosjećanje prema pasjim azilantima neće zlostavljati školskog kolegu/kolegicu, niti će ikad postati zlostavljač bez obzira na to što je možda osobnom sudbinom zlostavljanog djeteta pogurnuto u tom pravcu. Neće mu to dopustiti treperenje srca koje će osjetiti kad jednom u dušu, u naručje, primi napušteno živo stvorenje kojemu može pomoći. Koje ga nikad neće ismijavati i osuđivati, nego će ga prihvatiti takvim kakvo jest.

knjigaSvi smo mi azilanti, Jasna Grubješić, (119 kn, VBZ) roman je pisan iz perspektive kujice Bucke čije priče pozivaju čitatelja da kroz stav o psima (životinjama) pronađe i potakne ljudskost i prema svim živim bićima

Izvadak iz knjige

“Ideja o prosvjetljivanju vlastita roda, a možda i ljudi, začela se za moga prvog, kratkog i neugodnog boravka na selu, kad me je Šetačica privremeno ostavila kod poznanika u dvorištu jedne ružne pilane. U nju su na velika vrata ulazila divna stabla, a iz nje izlazile obične daske. Hoće li se nešto slično dogoditi i sa mnom, pitala sam se. Na što je Šetačica, koja čita moje misli (ili samo prepoznaje svoje), rekla da daske nisu obične i da će od njih nastajati divni kreveti, ormari, dječji stolovi, krevetići. A onda je dodala kako će samo na dan-dva skoknuti do mora. I da se ništa ne brinem. Brzo će natrag. Onda je odjurila. A ja sam se pitala što bi, i bi li uopće nešto moglo nastati od mene.

Žuljao me teški lanac oko vrata što sam ga, unatoč obećanju koji je vlasnik pilane dao Šetačici, dobivala svaku večer. Doduše tek nakon cjelodnevne jurnjave s kozama i s još dva psa koji se uopće nisu žalili na lanac. Kad sam ih upitala zašto se ne žale, rekli su mi da im je tako oduvijek. Dan-noć. Danju sloboda, noću lanac. To je dobro, rekli su mi. Neki psi su stalno na lancu. Danju i noću. I to na kratkom, najkraćem.
Tome što sam saznala od novih pasjih poznanika nisam se mogla načuditi. Ali, tek kad su mi o svojoj sudbini progovorile i ostale životinje s farme – dvije krave (pomireno), tri svinje (uzrujano), desetak koza (šapćući, da ne čuju kozlići) i tridesetak kokica (jedne nervozno trčkarajući amo-tamo, a druge pokrivajući perjem piliće), shvatila sam da doista pretjerujem. I tako sam pomireno prihvatila lanac i sudbinu dan-noć.

Jer, postalo mi je jasno da je jedno borba protiv lanca, a drugo borba protiv lonca, za život. Za sve životinje, zaključila sam tada, ne mogu učiniti ništa. Bar zasad. Mogu li i koliko učiniti za svoj pasji rod, imala sam vremena smišljati najprije tih nekoliko noći na lancu. A onda poslije kod kuće. Još noćima su mi misli o nepravdi prema psima i drugim životinjama ometale san pa sam jedne takve besane, za puna Mjeseca, čvrsto odlučila – pripovijedat ću. O onome što sama znam i što sam o pasjim nevoljama čula od Šetačice, od drugih ljudi i od pasa.”

Pripremila Gordana Kosijer

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci