Naša je karijera odraz nas?

Neuspjeh nije kraj puta, on je stepenica na putu vlastitog razvoja i napretka te nam ukazuje kamo idemo i što nam je za to potrebno. Naš napredak u poslu, baš kao i u životu, ovisi o tome koliko nam je stalo do rezultata

Naša osobna mjera komfora i izazova

Koliko god trenutno bili zadovoljni ili nezadovoljni svojom karijerom, naš je profesionalni životni put refleksija nas samih. Naša nam karijera pokazuje koliko smo bili spremni uhvatiti se ukoštac s izazovima i koliko dugo smo se kretali u svojoj zoni komfora. Riječ je o našoj osobnoj mjeri komfora i izazova, ne o tuđoj, stoga se ne trebamo uspoređivati s drugima.

Naša se percepcija i mogućnosti mijenjaju – ono za što smo bili sposobni nekad ne mora odgovarati onome za što smo sposobni danas. Na primjer, možda prije pet godina nismo usvajali određene vještine zato što smo mislili da ne možemo. Čak i ako sad tako mislimo, dovoljno je pokušati ih svladati. Pokušavanje i ustrajnost zapravo su način učenja novih znanja i vještina.

Najveći strah

Profesionalni uspjeh u velikoj je mjeri odraz naše hrabrosti da prihvatimo izazove, pa čak i da ih ponekad kreiramo. Naš je najveći strah da ćemo dati sve od sebe, a da to zauzvrat neće donijeti rezultate – dakle, da neće biti dovoljno.

Međutim, čak i ako ne bude dovoljno, to nije kraj, kolaps, ako čovjek sam sebe promatra kao biće koje se mijenja i razvija. Naša najbolja verzija sebe je ona koju možemo postići u sadašnjem trenutku – već u idućem trenutku ta će se mogućnost promijeniti te nam se mogu otvoriti nove mogućnosti.

Mogu - ne mogu; znam - ne znam; hoću - neću

Pravi razlog zašto smo napredovali u poslu onoliko koliko jesmo i zašto se trenutno nalazimo u točki u kojoj se nalazimo jest to što smo tako odabrali. Nitko od nas nije svjestan svih malih odluka koje donosimo svakoga dana, ali gotovo svakog trenutka mi stvaramo put kojim se krećemo. Mi smo glavni i odgovorni skretničari koji svrstavaju zadatke i osobne mogućnosti u kategorije: mogu - ne mogu; znam - ne znam; hoću - neću; zanima me - ne zanima me.

Karijera nije ništa drugo nego naš životni stil. Naš osobni stil koji obuhvaća ono što volimo, mjeru do koje se trudimo, kako i s kime volimo provoditi vrijeme i kakve vrijednosti imamo. Ono što smo postigli na svom profesionalnom putu uvelike je povezano s time koliko smo bili voljni izlaziti iz zone komfora i koliko smo se željeli i mogli truditi.

Rješenje za napredak uvijek postoji, samo se uglavnom ne nalazi na mjestima gdje ga najprije tražimo i gdje ga je najlakše tražiti. Kad bi se ondje nalazilo, ne bismo dobili priliku za razvoj.

žena posao

Hoću li moći?

Jedan od najvažnijih čimbenika napretka u karijeri je sposobnost da odgodimo zadovoljstvo. Nedovoljno discipline, slaba tolerancija na frustraciju i neuspjeh vode prema prosječnim rezultatima. Ako nam se pri pomisli na disciplinu stegne želudac, upast ćemo u unutarnji monolog: „Hoću li to moći, nisam bila disciplinirana, hoće li moj pothvat uspjeti?“ No čak i ako nailazimo na takve unutarnje prepreke, trebamo se zapitati je li nam uistinu stalo do rezultata.

Odgađanje trenutnog zadovoljstva - temelj uspjeha

Ako nam je stalo, onda ćemo prirodno ustrajati. Kako pustiti sve niz vodu ako nam je to za što se trudimo esencijalno važno? U tom slučaju nećemo dopustiti da nešto propadne, učinit ćemo sve da se to ne bi dogodilo. Neće nam biti teško i neće nam biti potrebni posebni uvjeti i okruženje zato što će nam cilj biti važniji od komfora.

Za koga i zašto nešto činimo?

Ako se za nešto zalažemo samo zbog toga što smatramo da tako treba, a ne zato što to želimo, pitanje je vremena kad ćemo popustiti u disciplini. Malo tko može dugo i dobro raditi ono što ne želi, u što ne vjeruje i što ga ne zanima. Stoga, problem često nije u disciplini, nego u odabiru ciljeva. Trebamo se pitati za koga i zašto nešto činimo?

Osim osobne dosljednosti koja proizlazi iz ciljeva do kojih nam je stalo, a bez koje se ništa ne može postići, važno je živjeti svoj život prema svojim vrijednostima, što znači da se ne trebamo uspoređivati i natjecati s drugima.

Mi ne određujemo kad će doći kraj nečega

Najvažnije je pobijediti sebe, svoje strahove i slabosti. Pobijediti sebe onda kad smo nadomak odluke da odustanemo. Najvjerojatnije ste baš tada nadomak rješenja, završetka jednog procesa koji se krije iza ugla. Ako odustanete, do tog završetka nećete doći i može vam se činiti da je sav trud bio uzaludan. No, prava je istina da se niste trudili do kraja. Nažalost, mi ne određujemo kad će doći kraj nečega, stoga trebamo ostati na putu i truditi se.

Kad se proces završi, vidjet ćemo rezultat. Vrlo često se ograničavamo vremenom – imamo ideju kad se nešto trebalo završiti, odnosno ocjenjujemo da je naš trud već trebao dati rezultate. Međutim, nije najvažnije ostvariti cilj, najvažnija je unutarnja promjena, nova kvaliteta koja je nastala – na primjer, da sada nešto možemo što prije nismo mogli ili znali.

Na taj se način događa promjena na razini naše osobnosti, a ponašanje je samo pokazatelj te promjene. To je sasvim drugačije nego kad za sebe činimo neke stvari, ali samo na površinskoj, deklarativnoj razini, a iznutra uistinu ne živimo te vrijednosti.

Ima ljudi koji uče i onih koji ne uče. No suština života je učiti, naučeno primijeniti i raditi ono što stvarno želimo te se na tom putu razvijati.

Sandra Prvulović

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci