Osvojite knjigu Aleksandre Orlić 'Bio jednom kraj'

Ako volite romane koji su više nalik dugoj ljubavnoj pjesmi nego suhoj prozi, ako volite i sanjate previše ili se i vi poput pijanog leptira uvijek vraćate na isti cvijet, ovo je priča baš za vas...

Neki se od vas možda sjećaju, neki ne, ali Aleksandra Orlić prva je 'mama' sensakluba.hr. Na svijet ga je mogla donijeti vjerojatno samo ona, svojom lakoćom i hrabrošću, toplinom i vodoskokom ideja. Gledala je na sensaklub.hr kao na wellness kutak u kojem će oni koji žele izroniti iz mase i 'uhvatiti dah' uživati u temama iz psihologije, duhovnosti, zdrave prehrane, a to su upravo riječi kojima nas danas čitatelji načešće opisuju.

Nakon što je pokrenula naš portal, Aleksandru je put odveo u neke druge redakcije i kreativne struje, a nedavno je objavila i roman Bio jednom kraj, o devet prekinutih ljubavnih priča. "Premda su se takve ljubavi opisivale još od srednjovjekovnih romana, među prvim modernim autorima dobro ih je naslutila francuska književnica Marguerite Duras, a iz njezinih je skutova, kao iz alkemijske peći, ispao i Aleksandrin roman", rekla je na predstavljanju knjige u Muzeju prekinutih veza književnica Milana Vuković Runjić.

Nakon Milaninih riječi mi smo ga s užitkom konzumirali i porazgovarali s Aleksandrom o romanu, a troje čitatelja nagrađujemo knjigom s njenom posvetom.

knjigaObično se ljubavne pjesme nekome namjenjuju. Kome si ti namijenila roman o nesretnim ljubavima?
Roman je namijenjen svima onima koji ne mogu pustiti prošlost i opterećuju se nebitnim pitanjima, kao i onima koji nisu naučili da bivši trebaju ostati tamo gdje i spadaju – u srcu ili na papiru. Neke frendice se šale da će roman čitati svojim curicama kao poučno štivo koje vrlo zorno prikazuje što se sve može dogoditi ako djevojka previše voli (i očekuje).

Kako je nastao roman?
Ideja ovog romana bila je da pokušam odgovoriti na pitanje zašto neke lijepe ljudske veze pucaju. Zašto se ljudi rastaju ili kako se to moderno filmski kaže – naglo režu odnose i prekidaju. Zbog krivo intonirane rečenice? Previsokih očekivanja ili nekih neobjašnjivih razloga? Iako je svaka priča u romanu posvećena određenoj osobi, simpatiji, dečku, fatalnoj ljubavi, najboljoj prijateljici, nerođenom djetetu, on je i neka vrsta mini-vremeplova kroz psihu glavne junakinje jer se radnja odvija kronološki unatrag, od 2010. do 1974. Naime, prva priča započinje jednog sparnog lipanjskog dana kad junakinja nalijeće na svoju fatalnu ljubav iz studentskih dana, a završava u godini njezina rođenja na otoku gdje je odrasla.

Je li autobiografski?
Osjećaji (i odjeća) pojedinih likova su stvarni, a sve ostalo je puno izmaštano pa više ni ja ne znam što se dogodilo, a što ne. No, činjenica je da je glavna junakinja moj luđi i strastveniji alter-ego koji me odveo tamo gdje se ja nikada ne bih usudila. Ona kao da je neka daljnja rođakinja Čehovljevih Sestara i Emme Bovary, kojoj će romantika doći glave. Djevojka koja sanja o uzbudljivim muškarcima, nepoznatim gradovima, plesovima, uzbuđenjima, a od svih tih maštanja ne stigne dalje od čekanja u garsonijeri da zazvoni telefon. U srednjim tridesetima, svjesna da se vrijeme ubrzava, ona se prisjeća svojih priča koje su počele tako dobro i završile tako nenadano. Svaka od tih priča želja je da bajka potraje, barem malo duže, barem na papiru i u očima čitatelja.

aleksandraTko ga je prvi pročitao?
Eto sad će biti da sam pišući o svojim dečkima željela osvojiti srce svoje prijateljice s kojom sam dijelila radni stol i da sam se ponašala kao neka redakcijska Šeherezada, ali ona je doista najviše zaslužna što sam napisala knjigu. Naime, kad sam joj prvi put donijela isprintano poglavlje koje je pročitala na poslu i zasuzila, pomislila sam da ima smisla nastaviti. I tako su nas ostale kolegice gledale ispod oka misleći da nismo normalne jer plačemo na poslu.

Kakvo je stanje u ženskoj književnosti u Hrvatskoj?

Ne volim raditi razliku između muškog i ženskog pisma, ali činjenica je da je veća statistička šansa da će me dirnuti ženska knjiga nego muška. Tko zna, možda se muški autori i na papiru ponašaju pomalo kao na plesnom podiju – boje se razotkriti do kraja već samo kulerski mrdaju nogom misleći da su dobro izbrušene, hladne rečenice, dobra kompozicija, uzbudljiva priča ili dijalozi začinjeni političkom ili krimi scenom sve. Mi cure možda doista imamo više kilometara u nogama ako se uzmu u obzir sve te stranice ispisanih dnevnika, introspekcija, što u razgovorima s prijateljicama, što u glavi, pa kada se ženska sposobnost analiziranja spoji s darom za sintezu i kada djevojke doista savladaju stid od toga što će misliti njihova okolina nastaju stvarno sjajna djela.

Napišite nam svoj recept za liječenje slomljena srca i osvojite roman 'Bio jednom kraj'. Svoje odgovore i kućnu adresu pošaljite do utorka 7. kolovoza na e-mail: sensaklub@adriamedia.hr

 

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci