Znate li uživati ili užitak uvijek ostavljate za poslije?

Da bismo mogli uživati u životu i vidjeti sve njegove blagodati, moramo se znati zapitati: Što ja želim? Kako se ja osjećam? Psihologinja Tomica Šćavina daje vam četiri savjeta za život ispunjen užitkom

Kako nestaje užitak?

Svi mi vrlo dobro znamo što je depresija. Ako je nismo iskusili sami, onda sigurno znamo nekoga tko je (manje ili više) depresivan. Depresija se smatra jednim od najvećih psihičkih problema 21. stoljeća. Njezina srž je: anhedonija. Anhedonija je nemogućnost uživanja u životu. Bilo da je riječ o jelu, druženju, putovanju, seksu, plesu, radu ili igri s djecom – osoba koja pati od anhedonije jednostavno ne doživljava. Čovjek gleda, ali ne vidi; sluša, ali ne čuje. Drugi ljudi nas ne zanimaju, a ne zanimamo ni sami sebe. Rado bismo nekako izbjegli svijet, ali on je ipak svakog jutra tu, sa svim svojim prohtjevima i očekivanjima. Sve ono što nas je nekada veselilo, nekim nerazumljivim procesima izgubilo je sjaj. Um izvlači na površinu samo najgora sjećanja – sjećanja na povrede, razočaranja i neuspjehe. 

U takvom stanju neki posežu za antidepresivima, alkoholom ili opojnim drogama, neki se povlače u osamu, a neki se bacaju u očajničku potragu za užitkom u kratkotrajnim ljubavnim aferama.

Kako nestaje užitak? Mnogo je puteva koji vode u anhedoniju, a neki od njih su:

  • davanje sebe pogrešnim ljudima
  • dugotrajno zanemarivanje svojih potreba i želja
  • pad životnih vrijednosti i ideala
  • zabrana na užitak, spontanost ili zabavu

Dajete li se pogrešnim ljudima?

Čovjek uglavnom uživa u davanju i u prepuštanju. Međutim, tijekom emocionalnog sazrijevanja mnogi od nas daju se pogrešnim ljudima, onima koji ne uzvraćaju dovoljno. Bilo da je riječ o partneru, prijateljici ili o članu obitelji, kada dajemo svoje osjećaje nekom tko nam ne uzvraća, nakon nekog vremena naš se kapacitet za davanje potroši, dolazi do općeg gubitka povjerenja u ljude pa nismo u stanju dati ni onima koji nam istinski žele uzvratiti.

To često ide paralelno sa zanemarivanjem vlastitih želja i potreba. Ako stalno želimo udovoljavati, pomagati, savjetovati ili biti na raspolaganju drugima, ne pitajući se „što ja želim?“ i „kako se ja osjećam?“, isto tako ćemo se potrošiti. Ne zato što imamo ograničenu količinu entuzijazma i emocija, već zato što sebi šaljemo poruku da su drugi ljudi bitniji od nas. Takvim „dobrim“, samaritanskim ponašanjem zapravo šaljemo poruku da smo sebi nebitni.

Do općeg osjećaja nebitnosti može doći i zbog razočaranja u životne ideale. Bilo da je u pitanju ideal partnerske ljubavi, ideal obitelji, ideal pravednog svijeta, kada ga ne uspijevamo ostvariti (a ideali su uvijek neostvarivi, zato se i zovu „ideali“, a ne „reali“), to nas čini razočaranima i dezorijentiranima. Jedino što nam tada preostaje jest skupiti snage za izgradnju novog, vlastita sustava vrijednosti koji funkcionira u realnosti.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci