Zatraži i bit će ti dano! Ili neće...

Koliko smo puta čuli da je dovoljno poželjeti i želje će nam se ostvariti. Ta u Bibliji zapisana mudrost osobito je popularizirana u naše doba. U skladu s površnošću življenja shvaćena je doslovno: poželi i svemir će se urotiti da to i dobiješ. I tako smo se upinjali u željama, a svemir se nije pomaknuo ni milimetar. Nešto je ipak nedostajalo u toj magičnoj formuli, a na to nešto često na svojim radionicama upućuje duhovna učiteljica Sonia Choquette. „Da“, kaže ona, „svemir će ti pomoći, ali samo ako i ti učiniš svoj dio!“

Slušajte srce

Prije nego što stvari prepustimo svemiru, moramo napraviti pet ozbiljnih koraka. Prva tri odnose se na iscrtavanje plana prema kojem ćemo graditi svoju stvarnu, istinsku životnu žudnju ili, kako kaže Sonia, istinsku žudnju svog srca.  

Prvi je korak shvatiti što doista želimo. U glavi nam se roji mnogo stvari, od onog što mislimo da bismo trebali željeti, preko onog što bi nam možda moglo donijeti neko privremeno zadovoljstvo do onoga što istinski želimo ali mu se ne usuđujemo doista posvetiti. Kako znati što doista želimo? Istinsku želju ne rađa um nego srce, a energija srca uvijek se iznova probija do nas ili kao žudnja koja nikad ne umire ili kao nezadovoljstvo jer ne živimo onako kako bismo trebali.

Gurnuti u vatru

Mnogi koji su pročitali Sonijinu knjigu na njezinoj radionici napokon osjete pomak, a s obzirom na njezin jedinstven stil, taj se pomak može protumačiti i kao nešto snažnije guranje u vatru. Sonia je, naime, vrlo neobična osoba koja s nevjerojatnom lakoćom ljude gura iz njihovih zona ugode i baca ih u posve neočekivane situacije, premještajući ih po dvorani, uparujući ih s potpunim strancima pred kojima trebaju verbalizirati svoje probleme, potičući ih na pjesmu i ples...

A sve sa samo jednom svrhom: da ušutka lijevu, racionalnu polovicu mozga koja neprekidno u svemu vidi problem i ne dopušta srcu da pošalje energetsku informaciju o tome tko smo doista i što u konačnici želimo od svog života.

Ona govori vrlo jednostavno: „Kako smo uvijek nekako skloniji zamijetiti negativno, najbolje je poći upravo tim putem i primijetiti što nam smeta u životu.“ Što sve ne želimo imati u svojem životu? Biti zakrčeni obvezama, raditi od jutra do sutra, nemati dovoljno novca, svaki put iznevjeriti one koje volimo, nikad dovršiti svoje projekte, uvijek se zaljubiti u pogrešnu osobu... Kad to glasno izgovorimo pred potpunim neznancima, slika postaje jasnija, a obrazi rumeniji.

Žudnja moga srca od malena do danas ostala je ista: živjeti od pisanja i izdavanja knjiga. Što god sam drugo pokušala, bacalo me natrag na to. Kad iskristaliziramo želju, od nas se traži da se posve usredotočimo na nju, da s njom liježemo i s njom se budimo.

Zašto iznova padamo isti razred

Drugi je korak zadobivanje podrške vlastite podsvijesti, odnosno podsvjesnih programa koje nesvjesno živimo. Naša želja i ono što vjerujemo moraju biti usklađeni. Ne mogu postati dobar pisac ako podsvjesno mislim da nemam talenta! Tu na scenu stupa Sonijin jedinstven stil. Traži da verbaliziramo (naglas izgovorimo!) zašto uvijek iznova padamo isti razred. Što propuštamo shvatiti u svojoj situaciji, što propuštamo naučiti, zašto stalno trčimo isti krug? Prvo se uključi mozak i počnemo filozofirati o karmi, možebitnom neuviđanju istinskih vrijednosti, relativnosti sreće...

No to je sve negdje „tamo“, u teoriji, a ne ovdje, u našem srcu, u praksi. Ipak, izgovarajući riječi odjednom se nešto dogodi, jednostavno ti sine problem. Svakome njegov. Moj je bio jasan. Nemoć suočavanja s kritikom, javna blamaža kao najgora kazna, potreba da uvijek i svagdje budem heroj dana. Napustim li tu potrebu, napustit ću strah od neuspjeha. Nestane li taj straha, neće mi više biti teško upustiti se u pustolovinu puštanja vlastitih knjiga u svijet.

Kad smo oblikovali žudnju svoga srca i vrlo jasno odlučili što ćemo, Sonia savjetuje da u početnoj, krhkoj fazi pazimo da je ne izložimo kritici. Svoje je ideje najbolje u početku zadržati za sebe.

Pas koji laje u glavi

Eventualno ih možemo podijeliti s ljudima koji su nam slični i misle slično, premda nas i oni katkad mogu iznenaditi. Iz vlastita iskustva znam da je najjači otpor okoline kad je ideja najsmjelija i kad nas najviše nosi žar da je realiziramo. Ljudi baš i ne vole da oni oko njih uspiju jer je taj uspjeh zrcalo njima samima, koje ih poziva: što je s tobom? A oni ne žele da ih to pitaju.

Osim sabotera oko nas, vrlo je aktivan i onaj u nama. U srcu je skriveno naše pravo ja, ono što doista jesmo. No do zlata skrivenog u srcu vodi nas dug put kroz bezbroj trikova i zavrzlama koje nam slaže ego. Sonia ga uspoređuje sa psom koji neprekidno laje. A kako svi psi zapravo laju slično, tako svi imamo istu priču u glavi: „nemam vremena“, „nemam novca“, „nisam dovoljno lijepa“, „nemam sreće“, „ljudi će mi se smijati“, „propast ću“... To je samo lavež psa i ništa više.

Psa treba dresirati, treba ga ostaviti da malo laje i potom ga umiriti. On je uvijek tu, svoga kućnog ljubimca nećemo ubiti, ali ga moramo dresirati. Dopustiti mu da kraće laje, potom mu reći da umukne. On ne može i ne smije upravljati našim svijetom, potezima i životom.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci