Zašto se to baš meni događa: Otkrijte viši smisao bolnih iskustava

Kad nas snađu teškoće kojima ne vidimo kraja, znamo se pitati zašto se to baš nama događa. Jedna teorija iz područja duhovnosti kaže da smo sami izabrali svoja bolna iskustva kako bismo, zahvaljujući njima, rasli, napredovali i otkrili svoju pravu duhovnu prirodu. Gledamo li tako, tada i najteži događaji imaju smisla

Situacija koju ne bismo poželjeli ni neprijatelju

U svome životu težimo sreći, ispunjenju, radosti, dijeljenju s drugim ljudima. Trudimo se postignuti uspjeh, ostvariti materijalna i duhovna dobra kako bismo u njima uživali i da bi nam život bio skladan i sretan.

Ali ponekad se, usprkos svim našim nastojanjima, dobrim željama i dobrim djelima koja činimo drugima i sebi, dogodi nesreća koja neočekivano i duboko poremeti tijek našega života. Odjednom se nađemo u situaciji koju ne bismo poželjeli ni svom neprijatelju, a kamoli sebi...

Jesam li kažnjen(a)?

Nemoć da išta promijenimo natjera nas da se u očaju zapitamo: Zašto baš ja? Zašto se ovo dogodilo baš meni? Ne znamo i ne možemo odgovoriti na ta pitanja pa ponekad počnemo sumnjati u sebe, počnemo misliti da smo kažnjeni jer smo nekad, možda čak u nekom prošlom životu (ako vjerujemo u reinkarnaciju), učinili nešto zlo ili ružno i da nam sada život vraća istom mjerom.

No istina je možda potpuno drugačija! Mnogi psihoterapeuti, ali i vidoviti ljudi i mediji, došli su do sličnih otkrića koja na sasvim nov način osvjetljavaju pojavu nesreća u našim životima.

Između dvaju zemaljskih života

Američki hipnoterapeut dr. Michael Newton dugi se niz godina bavio psihoterapijom i pomagao ljudima da otkriju smisao svoga života. U njegovim knjigama Putovanje duša, Sudbina duša i Sjećanja na život poslije života iznesene su mnoge priče ljudi koji su dopustili objavljivanje razgovora vođenih s dr. Newtonom i drugim hipnoterapeutima.

Tijekom tih seansi bili su vođeni u dubinu svojih sjećanja na rane dane svoga života, u sjećanja na prošle živote i, što se često pokazalo najzanimljivijim i za pacijente najkorisnijim, na sjećanja na život u duhovnome svijetu između dvaju života koja su proživjeli na zemlji.

Često su upravo sjećanja na život proživljen s one strane, između dvaju zemaljskih života, omogućila ljudima da otkriju smisao svoga trenutačnog života na zemlji koji im se dotad činio besmislenim i jadnim.

Dr. Newton u počecima svoga terapeutskog rada nije znao do kakvih će ga otkrića taj rad dovesti. O tome je zapisao: „Kao što je slučaj s mnogim drugim značajnim događajima, moja rana otkrića o životu koji nakon smrti proživljavamo u duhovnom svijetu došla su prilično slučajno, iako sve više shvaćam da u poretku stvari zapravo ne postoje slučajnosti.“

Unina tuga

Prvi slučaj u kojem je dr. Newton otkrio da postoji svijet u koji duše odlaze između života proživljenih na Zemlji dogodio se tijekom terapije sa sredovječnom ženom Unom. Una je došla na terapiju zbog tužnih i kroničnih osjećaja usamljenosti, bezvoljnosti i nelagode, što je kao posljedicu imalo nedostatak energije i motivacije za život.

Funkcionirala je u svakodnevnom životu, ali je uporno tugovala iz nekog neodređenog razloga. Tvrdila je da joj u životu nedostaje povezanost s nekim tko bi prepoznao njezin pravi identitet. Tijekom prve seanse dr. Newton ju je upitao nedostaju li joj prijatelji koje je poznavala iz neke faze svog odraslog života.

Ne, ne, zar ne vidite, ja sam u duhovnom svijetu

Odgovorila je da joj ne nedostaju. Nastavio je pitanjem nedostaju li joj prijatelji iz djetinjstva, a Unin je odgovor opet bio niječan. No odmah nakon toga izjavila je da bi željela vidjeti sve svoje prijatelje zajedno i biti s njima. Zbunjen, dr. Newton ju je upitao je li u njezinom životu postojalo vrijeme i mjesto kad je bila sa svim svojim prijateljima. Una je radosno uzviknula: „Da!“ Terapeut ju je odlučno uputio da pođe tamo, no nije bio svjestan kamo je uputio svoju klijenticu.

Ono što se nakon toga dogodilo bilo je otkriće koje je usmjerilo cijeli kasniji rad dr. Newtona. Una je, naime, svojom sviješću otišla na mjesto koje je nazvala svojim Domom. Na pitanje je li taj Dom u nekom od prošlih života, odgovorila je: „Ne, ne, zar ne vidite, ja sam u duhovnom svijetu. To je moj pravi Dom i moja skupina duša je ovdje“, a zatim je u suzama dodala: „Oh, kako mi nedostaju.“

U nastavku seanse Una je otkrila da joj nedostaje skupina duša s kojima je bila povezana tijekom mnogih života, ali je postala previše ovisna o njima tijekom prošlih inkarnacija. Stoga je, zajedno s njima, donijela odluku da će u ovaj život otići sama i na taj način ojačati svoju duhovnu samostalnost. Time što nisu bili prisutni u njezinom sadašnjem životu, članovi njezine skupine duša dali su Uni podršku i prostor da ojača kroz izazove samoće.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci