Zašto se osjećamo tako odvojeni i sami?

Svi smo mi dio jedne veće cjeline, zasigurno ste to već čuli. No zašto se onda često osjećamo tako odvojeni i unutar sebe fragmentirani? Tajna se krije u umu koji stvarnost razlaže na najsitnije detalje. Psihologinja Tomica Šćavina na veoma zanimljiv način otkriva kako usmjeravanjem pozornosti na cjelinu možete živjeti opuštenije i mirnije

Znate onaj osjećaj širine, kada vam je u prsima mir, a u glavi tišina, kada vam je svijest otvorena prema svemu što vidite, čujete, doživljavate? Ptice cvrkuću, autobus bruji, nešto miriše, a nešto smrdi... i sve je u redu. Dijelovi možda i nisu nešto posebno, ali cjelina je super. To je ono o čemu vam želim pisati... o cjelini. O tome kako su svijet koji doživljavamo kao sklop rascjepkanih dijelova i svijet koji doživljavamo kao cjelinu dva sasvim različita svijeta. U ovom prvom svijetu vlada nemir i stalna utrka za popunjavanjem praznina, a u ovom drugom vladaju mir i opuštenost.

Znanost još ne zna kako od fragmenata slažemo cjelinu

Doživljaj cjelovitosti utkan je u našu biologiju – predodređeni smo iz kaosa stvarati red, a iz razbacanih komadića cjelovitu sliku. Najbolji primjer za to su sakade – serije kratkih pokreta očiju nalik trzajima koje se događaju kada mijenjamo fokus gledanja s jedne točke na drugu. Obratite li pozornost na to kako gledate, primijetit ćete da su sakade stalno prisutne. Nitko ne zuri bez prestanka u jednom smjeru pomičući glavu i tijelo. To bi bilo krajnje nepraktično. Umjesto toga, pokrećemo oči u kratkim trzajima usmjeravajući pogled sad tu, sad tamo prikupljajući vizualne podatke koji su nam potrebni za izgradnju cjelovite slike stvarnosti.

Mi tu cjelovitu sliku doslovno gradimo, jer informacije koje dobiva mozak nisu cjelina, nego isprekidane sekvence, djelići koji nalikuju scenama s filmske vrpce. Međutim, iako mozak prima podatke u fragmentima, stvarnost vidimo kao kontinuum. Ne vidimo prekide, ne doživljavamo sakade koje se događaju nekoliko puta svake sekunde. Kada bismo vidjeli točno onu sliku koju registriraju naše zjenice, onda bi ta slika „skakutala“ upravo onim ritmom kojim se događaju sakade. Ali to nije slučaj. Nekim čudom, sve je povezano. Stvarnost koju vidimo nije „skakutava“, nije fragmentirana, nego cjelovita i kontinuirana. Kako je to moguće? Odgovor na ovo pitanje znanost još nije dala.

Tajna ljudske percepcije

Ono što znamo je da mozak stvara neku vrstu iluzije cjeline i kontinuuma, ali ne znamo točno kako tu iluziju proizvodi. Zbog te perceptivne iluzije ili, mogli bismo reći, navike organiziranja fragmenata u cjelinu, možemo gledati filmove, čitati knjige, zaljubljivati se i još štošta drugo.

Filmove možemo gledati jer brzu izmjenu scena doživljavamo kao kontinuum, upravo kao što kontinuiranom doživljavamo stvarnost koja je zapravo isprekidana sakadama. Dok čitamo knjige, događa se slično – na temelju nekoliko rečenica o likovima ili ambijentu automatski stvaramo ono što fali, popunjavamo šupljine i, ako je knjiga dobro pisana, imamo cjelovit doživljaj.

Baš kao što, dok gledamo film, mozak automatski stvara cjelovitu sliku, tako i dok čitamo knjigu, mozak automatski, uz pomoć fantazije, stvara cjelovit doživljaj. Tako u svojoj glavi „vidimo“ kako je lik iz romana odjeven, koji izraz lica ima, iako to u tekstu možda uopće nije spomenuto. To je naš dodatak, naš dojam. Zbog tih dodataka, različiti ljudi jedan te isti roman u svojoj glavi „vide“ sasvim drukčije. Neki ga dožive na ovaj, neki na onaj način, a neki ga uopće ne dožive jer im je nedostajalo unesenosti.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci