Zašto je važno oprostiti
Kad smo zaista povrijeđeni, zadnje što nam pada na pamet je oprostiti. Nešto iznutra traži osvetu: želim da osjetiš kako se ja osjećam, želim da taj paketić emotivnog otrova dobiješ natrag. Kako bismo zaista oprostili i oslobodili se razarajućeg tereta povrijeđenosti, treba nadići logiku odmazde i početi njegovati logiku suosjećanja

Izrazite osjećaje
Svako povrjeđivanje doživljavamo kao vrstu agresije i zbog nesnalaženja u situaciji, iz nemogućnosti da oprostimo, ponekad se identificiramo s agresorom. To znači da postoji opasnost da postanemo poput onoga tko nas je povrijedio. Na taj način kao da se osiguravamo od budućeg, sličnog povrjeđivanja. Osjećamo se naoružanima onim čime smo sami bili povrijeđeni. Po logici – ako te netko na ulici ubode nožem, sljedeći put izađi van s nožem u džepu. Tko zna, u nekom trenutku možda nekoga i ubodeš. Dok te rana boli, zaboravljaš se pitati je li ti to u prirodi ili ne.
Nož je metafora psihičke, emocionalne povrede. Takvim naoružavanjem stvara se prividna ravnoteža – sada i ja mogu učiniti ono što je učinjeno meni – a ono što se zapravo događa jest da povrijeđena osoba prihvaća tuđa pravila igre, na sebe primjenjuje model funkcioniranja koji nije njezin. Kad smo povrijeđeni, kao da stalno zaboravljamo onu najjednostavniju istinu (koja je i inače prečesto izvan dohvata uma sklonog stalnim komplikacijama), a to je da možemo biti i da se smijemo pokazati onakvi kakvi doista jesmo – tužni, ljuti, preplašeni, tjeskobni. Izraziti kako se osjećamo naše je osnovno ljudsko pravo.
Ne putujte iz srca u glavu
Manevar koji povrijeđena osoba često napravi ne bi li se zaštitila od vlastitih neželjenih osjećaja je bijeg iz srca u glavu. Naši osjećaji su smješteni u grudima. Tu stanuju toplina, ljubav i mir, ali i težina, tuga i bol. Kad pobjegnemo iz grudi u glavu, ohladimo se, obuhvatimo situaciju racionalno, pohvatamo konce i imamo osjećaj kontrole. Razmišljajući o mogućim situacijama i dijalozima pokušavamo predvidjeti svoje i tuđe reakcije simulirajući stvarnost s pomoću fantazije.
Testirajući sve moguće opcije, rješavajući mentalne križaljke razapete među neuronima u mozgu, sve više zaboravljamo boraviti niže, u dualnom carstvu – kako praznine i boli, tako i mekoće i mira – u carstvu svojih osjećaja. Ne osjećamo se uvijek sretni i na vrhuncu. Tek kada smo u stanju priznati sebi da je paleta naših osjećaja vrlo široka i da obuhvaća kako svijetle tako i tamne tonove, možemo biti u kontaktu s onime kako se zaista osjećamo.
Neki ljudi uopće nisu u stanju prihvatiti i priznati vlastitu povrijeđenost. To smatraju znakom slabosti, kako pred sobom tako i pred drugima. Pod tom iluzijom nepovredivosti krije se zapravo velika osjetljivost.
- 1 od 3
Ostali članci
-
Ivana Plechinger: Što kad te netko povrijedi?
"Kada vam netko govori nešto ružno, to nije vaša istina, već istina te…
-
Tri alata koja vas izvlače iz dugova - zauvijek
Simone Milasas, autorica knjige Radost poslovanja koja je prevedena na 13…
-
Simone Milasas: Kako novcu i poslu dati energiju…
Naš je opstanak uvjetovan novcem. Njime kupujemo hranu, osiguravamo…
-
Nikad bolji uvjeti života, a nikad više bolesti i…
Iako smo generacija koja živi najudobnijim životom u povijesti postojanja,…