Ako nikad nije problem u vama, definitivno je problem u vama

Spisateljica Crystal Jackson ukazuje na problem samokričnosti i njezinog nedostatka i kako zbog vlastitog nezadovoljstva spremno prebacujemo krivnju na druge ljude

Pogreške drugih ljudi

Nedavno sam pročitala članak koji je u detalje opisivao pogreške i propuste druge osobe. Autor je gotovo uspio priznati neku osobnu odgovornost za način na koji je veza završila, ali onda se vratio optuživanju i generaliziranju suprotnog spola. To je mogao biti sjajan članak, ali umjesto toga autor je pretjerao u kritici.

Kao spisateljica koja često piše o vezama, pokušavam izbjeći ovu zamku. Lako je u nju upasti. Članak o odnosu koji krivnju svodi na jednu osobu i ne uspijeva pronaći bilo kakvu lekciju u iskustvu, ne čini puno dobrog drugim ljudima.

Većina književnika - uključujući i mene - pišu za sebe i za obradu vlastitih misli i osjećaja. Ako imamo iskustvo propale veze i ne uspijemo izvući pouku iz nje, mislim da je to propuštena prilika. Također je propuštena prilika da pomognete nekome drugome u sličnoj situaciji.

Ako nikad problem nije u nama

Ako nikada problem nije u nama, mogu sa sigurnošću reći da je. Čak i riječ "veza" podrazumijeva sudjelovanje više od jedne osobe. Ako su sve naše veze loše, vjerojatno je i naša odgovornost u tome, a obično je nismo svjesni. Možda donosimo odluke iz stava niskog samopoštovanja ili osjećaja bezvrijednosti, ili se možda zabavljamo jer smo usamljeni ili ispunjavamo prazan prostor u svom životu.

Ali ako nikada ne preuzmemo odgovornost nad vezama koje smo odabrali, ako zaboravimo da smo sudjelovali u njihovom odabiru, ponovit ćemo obrasce i nikada nećemo naučiti.

Umjesto da jasno vidimo druge ljude, vraćaju nam se vlastita pitanja, a praznine popunjavamo osobnim stavovima, osjećajima i pretpostavkama o njihovim motivacijama i karakteru.

Zašto je teško preuzeti odgovornost?

Puno je lakše kriviti nego naučiti lekciju ili preuzeti odgovornost. Književnik Mark Manson kaže u The Subtle Art of Not Giving a F*ck, da događaji možda nisu naša krivnja, već da oni postaju naša odgovornost. Odgovorni smo za učenje iz situacija koje nam se događaju ili riskiramo ponavljati te lekcije dok ne naučimo.

Pitati najbliže gdje griješimo može biti neprocjenjiv alat za prosvjetljenje, ali moramo znati pitati bez ljutnje ili osjećaja ogorčenosti. Moramo biti otvoreni za spoznaju da postoje stvari koje radimo, a koje uzrokuju neželjene događaje u našem životu.

Ako zauzmemo tvrdoglavi stav da su drugi ljudi problem, vjerojatno ćemo i dalje osjećati nezadovoljstvo svojim iskustvom s drugima. Zadržat ćemo se duboko u otrovnim ciklusima i dalje ćemo imati negativan pogled na svijet oko sebe. Osjećat ćemo se tjeskobnije i depresivnije, a naše samopoštovanje bit će nisko što bi moglo utjecati na naše buduće odluke.

Ili se možemo osnažiti. Trebamo preuzeti odgovornost nad vlastitim iskustvima jer ćemo tako prekinuti toksični ciklus stjecanjem nove perspektive i radom na vlastitim problemima, a ne pronalaženjem mana svima drugima.

Ako nikad nije problem u nama, definitivno je problem u nama.

Izvor: medium

Tena Ožegić

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci