Vrijeme - cijenite li ga dovoljno?

‘Ako voliš život, pažljivo troši vrijeme jer od vremena je satkan život’, riječi su Brucea Leeja, poznatog hongkonškog glumca i majstora borilačkih vještina, koji kao da je od samog početka bio svjestan kako je vrijeme koje mu je ovdje dano vrlo ograničeno i da će prerano napustiti ovaj svijet. No ono je, bez obzira na to koliko dugo živjeli, ograničeno svakomu od nas. Naš životni sat stalno otkucava i nitko od nas ne može sa sigurnošću reći kad će, spreman ili nespreman, morati napustiti ovu dimenziju. Potrudimo li se svaki trenutak svog života učiniti posebnim, umjesto da se pasivno prepuštamo njegovu tijeku, svoje ćemo putovanje pretvoriti u prekrasnu avanturu vrijednu življenja. A kad jednoga dana dođe trenutak našeg odlaska, moći ćemo otići s osmijehom i bez žaljenja, znajući da smo istinski i u pravom smislu živjeli

Naš najvažniji saveznik

Način na koji trošimo vrijeme mnogo govori o nama. On prije svega pokazuje kakav je naš odnos prema životu, jer ako vrijeme provodimo baveći se trivijalnim stvarima, koje naš život ne čine ljepšim i sadržajnijim, niti ga na bilo koji način unapređuju, ni u sadašnjosti, ni u budućnosti (poput dugog boravka na društvenim mrežama, konzumiranja nebitnih sadržaja iz medija i sl.), to zapravo znači da sami sebe ne cijenimo, pa rasipanjem vremena rasipamo i život.

No kad svoje vrijeme koristimo kvalitetno i svaki trenutak u životu usmjeravamo na stvari koje nas obogaćuju, ako koristimo prilike koje se u trenucima pojavljuju ili pak sami stvaramo nove, postajemo aktivni kreatori svoga života u kojemu je vrijeme naš najvažniji saveznik.

I doista, vrijeme koje nam je dano naš je najvredniji resurs. Satkano od niza sukcesivnih trenutaka raspoređenih između rođenja i smrti, ono je poput nevidljivog blaga koje, za razliku od drugih resursa, ne možemo opipati, a ne možemo ni uskladištiti ili na bilo koji drugi način spremiti za kasniju upotrebu.

Ako ga ne iskoristimo (kvalitetno) onda dok nam je dostupno, zauvijek ćemo ga izgubiti, zajedno s djelićem svoga života, ali i svim prilikama i mogućnostima koje su se tijekom tog vremena pojavile.

Izgubljene prilike

Ako smo, primjerice, zbog obaveza, loše organizacije i upravljanja vremenom, inercije ili nekog drugog razloga odbili poziv prijateljice na druženje u prirodi, ako smo odbili poziv privlačnog muškarca na večeru ili smo propustili iznenadnu priliku za odlazak na zanimljivo putovanje, te se prilike više neće ponoviti.

Vjerojatno će se pojaviti neke druge, na prvi pogled možda i slične, no iskustvo koje smo mogli imati da smo prihvatili izazov i prepustili se mogućnostima koje je upravo taj trenutak nudio nepovratno je izgubljeno.

A takvo iskustvo, osim što je moglo biti ugodno te nam život barem u tim trenucima učiniti ljepšim, moglo je potaknuti i niz novih događanja, osigurati nam nova, zanimljiva poznanstva, otvoriti neke nove prilike ili je naprosto u naš život moglo unijeti neka nova uzbuđenja, zahvaljujući kojima bismo se osjećali više živima.

Moglo nas je potaknuti i na drugačija promišljanja, otvoriti nam neke nove vidike, ohrabriti nas da krenemo novim životnim putovima, a možda se naš život iz temelja mogao promijeniti nabolje. No, zbog propuštanja takvog iskustva, nikad nećemo saznati što se sve moglo dogoditi i kamo nas je to moglo odvesti.

Vježba koja nas uči cijeniti vrijeme

Kad se ništa ne događa, ne osjećamo da smo živi

Ovakvi se scenariji u životu svakoga od nas događaju svakodnevno. Svaki dan propuštamo situacije i događaje koji naš život mogu učiniti ljepšim i otvoriti nam put k promjeni.

Svaki je trenutak našeg života bitan i svaki u sebi nosi iznimne potencijale, no upravo zato što te potencijale ne prepoznajemo, jer ih ne znamo ili nismo u stanju iskoristiti, živimo život koji je daleko ispod naših mogućnosti, koji je često monoton i nezanimljiv te u kojem katkada nismo svjesni protoka vremena.

Nerijetko se pojedinog razdoblja svog života uopće ne sjećamo, kao ni događaja koji su se u tom razdoblju dogodili. Naime, što je tijekom pojedinog razdoblja našeg života bilo manje uzbuđenja, što je bilo manje situacija i događaja koji su odstupali od uobičajenog te što smo se više kretali uobičajenim „tračnicama“, to će i naše sjećanje na to razdoblje biti slabije, a nerijetko ćemo imati i osjećaj kao da smo to razdoblje prespavali.   

vrijeme

Pamtimo uzbuđenja

S druge strane, pak, najbolje pamtimo iskustva koja su drugačija i odstupaju od uobičajenoga: trenutke koji angažiraju sva naša osjetila, aktiviraju naše najsuptilnije emocije te nas dotiču na najdubljim razinama. Tada se najviše i osjećamo živima. Iako takva iskustva svi intimno priželjkujemo, često, a da toga nismo svjesni, u njihovu iskušavanju sami sebe sabotiramo.

Tako, primjerice, neka iskustva propuštamo uvjereni da za njih nemamo vremena. No, često je nedostatak vremena samo izgovor kojim od sebe i drugih pokušavamo sakriti neke svoje unutarnje strahove (strah od otpuštanja kontrole, strah od bezuvjetnog prepuštanja životu i sl.), osjećaj krivnje koji se zbog neadekvatnog odgoja javlja kad se prepustimo uživanju ili neke druge neugodne osjećaje proizašle iz podsvjesnih programa...

Obaveze koje si nepotrebno namećemo

Da bismo se od takvih osjećaja zaštitili, nerijetko sami sebi namećemo obaveze. U mnogim slučajevima takve su obaveze krajnje nepotrebne te bismo ih najčešće, ako tako odlučimo, lako mogli izbjeći ili odgoditi, a ako to baš nikako ne možemo, onda boljim korištenjem vremena puno brže obaviti i tako osloboditi vrijeme za ono što nas istinski oplemenjuje.

Lijepa iskustva nerijetko propuštamo i uz izgovor da za njih nemamo novaca. No ne moramo proputovati svijet ili otputovati na daleke destinacije da bismo istinski uživali. Vrhunske trenutke možemo doživjeti bilo gdje, i to s vrlo malo novca, ako samo presložimo prioritete, promijenimo filozofiju života i spoznamo što je uistinu bitno.

Često ga postanemo svjesni u drugoj polovici života

Jedino što je uistinu bitno i što istinski vrijedi, jedino što nam nitko ne može oduzeti i što uvijek nosimo sa sobom jesu iskustva kroz koja smo u životu prošli te lijepa i ugodna sjećanja koja na takva iskustva imamo. Samo nas ona i oplemenjuju; samo nam ona šire horizonte i daju dubinu kao ljudskim bićima. Jedino se zahvaljujući njima i osjećamo živima.

Često toga postajemo svjesni tek u drugoj polovici života, kad polako počinjemo shvaćati da naše fizičko postojanje ima granice te kako nećemo živjeti zauvijek i da je vrijeme koje nam je ovdje dano ipak ograničeno. Tada obično iz temelja mijenjamo svoj odnos prema vremenu, ali i prema životu općenito; puno pažljivije biramo način na koji svoje vrijeme trošimo i s kim ga provodimo te smo sve manje spremni lijepe trenutke života žrtvovati radi izvršavanja obveza.

Dublje proživljen život živi se ovako...

Padobran, ronjenje, putovanje...

Štoviše, kad postanemo svjesni granica svog fizičkog postojanja, odjednom kao da želimo što više toga probati, pa se lakše upuštamo i u nova iskustva – ona za koja prije nikako nismo nalazili vremena ili koja se prije (zbog svojih unutarnjih inhibicija, strahova od osude ili drugih razloga) nismo usudili probati.

Neki se ljudi tada, primjerice, ohrabre skočiti padobranom, neki konačno pronalaze vrijeme za dugo odgađani tečaj ronjenja, dok se neki, umorni od čekanja i usklađivanja s drugima, naposljetku odluče sami otići na putovanje koje su dugo priželjkivali. Takve i slične situacije koje nisu svakodnevne naš život čine ljepšim i daju mu začina, no i uz mali odmak od svakodnevice puno ćemo se bolje osjećati.  

Nerijetko se otvaranje prema životu događa spontano nakon što smo prošli kroz težak životni period: nakon suočavanja s teškom bolešću, nakon gubitka drage osobe ili suočavanja s drugom bolnom situacijom.

Nanovo rođeni

Poslije takvih iskustava ne možemo ostati isti i takve nas situacije doslovce tjeraju da preispitamo svoje dotadašnje vrijednosti. Potiču nas da počnemo više cijeniti svoj život i svoje vrijeme, pa nadvladavanjem takvih izazova i promjenom filozofije života nerijetko se osjećamo kao da smo nanovo rođeni.

Međutim, ne moramo prizivati teške situacije kako bismo osvijestili koliko je vrijeme koje nam je dano dragocjeno, da bismo presložili svoje prioritete i počeli istinski živjeti. Jer budemo li svoj život, pod izgovorom obaveza, nedostatka novca ili nečeg trećeg, stalno držali na čekanju; budemo li stalno odgađali trenutak kad ćemo početi živjeti, možda taj trenutak nikad nećemo ni doživjeti.

Naime, nitko od nas ne zna što ga u budućnosti čeka, ni hoće li uopće sutra biti živ, a svi planovi koje smo za sljedeći dan imali mogu se poput mjehurića od sapunice u djeliću sekunde raspršiti.

Najbolji trenutak je sada

Stoga, nema boljeg trenutka da počnemo istinski i u pravom smislu živjeti od onoga u kojemu se upravo sada nalazimo. Najbolji način da svoj život pretvorimo u prekrasnu avanturu vrijednu življenja jest da svaki dan živimo kao da nam je posljednji, nesputano i punim plućima, te svaki trenutak svoga života, od sada pa nadalje, svjesno učinimo posebnim kako bismo jednoga dana, kada dođe trenutak našeg odlaska, mogli otići bez osjećaja da smo bilo što propustili.

Prema riječima poznate afroameričke književnice Maye Angelou, život se ne mjeri brojem naših udisaja, nego trenucima koji nam oduzimaju dah, a ljudi koji su cijeli svoj život živjeli na ovaj način, koji su od ljepote svojih iskustava često ostajali bez daha, sasvim sigurno nemaju za čime žaliti. Nerijetko takvi ljudi sami odabiru i trenutak svoga odlaska, a tada najčešće s ovoga svijeta odlaze s osmijehom na licu.

Egli Ilić

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci