'Samo da me nije strah, samo da ne ode...' Krenite živjeti svoj život!

Toliko toga se krije iza "samo da": Samo da me nije strah… Samo da skupim snage… Samo da ne ode… Samo da ne izgubim posao… Previše nas ne živi svoje snove jer živimo svoje strahove. Jeste li ih spremni otpustiti?

Previše nas ne živi svoje snove jer živimo svoje strahove

Koliko se puta u životu svaka od nas krila iza tog malog „samo da“?! Zovem te samo da čujem… Htjela sam samo da pitam…. Voljela bih samo da znam… Otišla bih od njega samo da… Pokrenula bih taj posao samo da... Čitav svijet preispitivanja, ukalupljivanja, smanjivanja i suzdržavanja stane u to jedno „samo da“... Previše nas ne živi svoje snove jer živimo svoje strahove.

Nekada je naš opstanak bio redovito u opasnosti i bilo je logično da se naš instinkt „bori se ili bježi“ aktivira pred svakom potencijalnom opasnošću. U suvremenim okvirima ova se reakcija aktivira ne samo kada smo suočeni s realnom fizičkom opasnošću nego i pred prijetnjom našoj emocionalnoj sigurnosti – pred mogućnošću poniženja, neuspjeha, povrijeđenih osjećaja, odbacivanja… Važno je reći da strahove izazvane i fizičkom i emocionalnom prijetnjom doživljavamo s istim intenzitetom i zato ih teško razlikujemo.

Strah koji nas tjera da se maknemo od svake vrste emocionalnog rizika i potencijalne povrede često nas sprečava da pustimo glas, kažemo što mislimo, da iskoračimo i slijedimo svoje snove.

Zato je važno znati da postoji i nemir, koji mi interpretiramo kao strah, a javlja se svaki put kada smo na pragu nečeg velikog i novog. Na pragu odluka i promjena. Tada se javlja strah od gubitka poznatog i stabilnog. Zbog njega često dolazimo u iskušenje da sačekamo, još se malo pripremimo, samo da nam djeca porastu, samo da se stvore povoljne okolnosti i sve tako dok ne shvatimo da smo, pokušavajući uklopiti sve kockice, izgubili onu najbitniju – sebe.

Kada strah nestaje?

Važno je identificirati svoj strah. Kada našim emocijama damo verbalnu oznaku, jednostavno imenujući ono što osjećamo, time već smanjujemo intenzitet određenih emocija.

Kada primijetite da ste se uplašili, označite taj osjećaj: „Trenutačno me je strah zbog…“ Raščlanite što je u tome istinito, što je samo moguće, a što je vjerojatno. Često se događa da strah izgubi svoju snagu kada otkrijete koliko je vjerojatno da će do nekog ishoda uopće doći.

Meni je na mom putu mnogo pomogla kognitivna tehnika „Slijedi svoj strah do kraja“.

U ovoj tehnici sebi odgovarate na sljedeće pitanje:

  • Idem zamisliti sve scenarije koji se mogu dogoditi ako mi ovo ne uspije! Što onda?

Plašila sam se financijskog rizika, mogućnosti profesionalnog neuspjeha, kritike, razočaranja... Radeći ovu vježbu, sagledala bih put kojim bih krenula ako moj poduhvat doživi fijasko i išla bih po njemu do kraja. Postavljajući, iznova i iznova, pitanje: „Dobro, i što onda?“

Interesantno je, kada svjesno i u potpunosti osjetimo svoj strah, možemo se kroz njega probiti. Na kraju, kada više nemamo kamo, često „dotaknemo dno“ i spuštanju je kraj.

Proživljavamo taj scenarij, korak po korak, dok u jednom trenutku ne pronađemo osjećaj pomirenosti s onim što se događa. Nađemo se s druge strane straha. Prošli smo kroz njega i više neće imati toliku moć nad nama.

U mladosti sam se sa strahovima brutalno borila, suočavajući se s njima u nadi da će zauvijek nestati. S vremenom su se javljali novi i ja sam ih prihvatila kao sastavni dio života. Naučila sam ih razlikovati, ponekad uđem s njima u dijalog, pokušavajući razumjeti što mi žele reći, od čega me zaštititi. Ponekad ih zavaram i tako dam sebi vremena, a nekad krenem usprkos strahu, dodijelim mu ulogu nijemog promatrača. Sada znam da je u redu da me bude strah, ali strah nije moj neprijatelj. On se javlja da me pogura kako bih bolje upoznala sebe.

Strah od neizvjesnosti

Negativne emocije vezane za strah pojavljuju se tamo gdje nema jasnoće. Što više uvida imamo u ono što možemo očekivati, to se lakše adaptiramo na promjene. Kada stvorimo jasnu sliku u kojem pravcu idemo, više nema prostora za strah, pojavljuju se plan i akcija.

Radoznalost

Radoznalost je čarobni lijek protiv straha, taj djetinjasti osjećaj uzbuđenja dok istražujemo postaje jači od nemira. Stoga, preimenujte svoj strah u radoznalost i dopustite da vas ona vodi. 

Strah od neuspjeha

Važno je razumjeti da je ovaj strah najčešće samo scenarij koji mi projektiramo u svojoj glavi, baziran na našem ili nečijem prethodnom negativnom iskustvu. Strahovi postoje onda kada svoje odluke baziramo isključivo na prošlom iskustvu. Zato je najefikasniji način borbe s tim strahom da, umjesto stalnog vraćanja u prošlost, prigrlimo sadašnjost i počnemo svjesno projektirati pozitivni ishod i željenu budućnost. Iz dugoročne perspektive možemo naći mnogo bolja rešenja za trenutačnu situaciju.

Zahvaljujući tome što aktiviramo dio mozga koji je odgovoran za maštu i vizualizaciju, polazimo s pozicije da je rješenje moguće. Tako učimo da, umjesto ograničenja, prepoznajemo mogućnosti. Kada postoji dovoljno privlačan plan kamo idemo, strah postaje samo glas u pozadini koji uvijek možemo utišati kao zvuk na radiju.

Strah od nedostatka potrebnih resursa

Zbog straha da nemamo dovoljno znanja, iskustva, vremena, novca (…) često odustajemo i prije nego što smo počeli. Zato predlažem tehniku namijenjenu da vas potakne da napravite prvi korak usprkos strahu.

Na trenutak zamislite da imate resurse koji su vam potrebni – što bi se onda promijenilo?

Koje korake biste poduzele?

Šta biste prvo učinile? Od čega biste počele?

Koga biste kontaktirale?

Što treba unaprijed isplanirati?

Kako se najbolje pripremiti za tranzicijski period?

Koja znanja još trebate steći?

Tko vas u tome može podržati?

Sada, kada imate odgovore na ova pitanja, što bi bio vaš prvi najsigurniji korak?

Strah od realnosti, sustava i okruženja 

Koliko često čujemo da nešto nije realno – da nije pravi trenutak, da ovdje to nikome ne treba? Ovaj nas strah najčešće drži tu gdje jesmo i uglavnom zbog njega pristajemo na poslove koje ne volimo i na uvjete koji nam ne odgovaraju. Tjera nas da spuštamo kriterije i prihvaćamo tuđe mišljenje kao objektivnu procjenu realnosti. Zbog njega se adaptiramo da bismo bili socijalno prihvaćeni. Ali kako da budemo svoji ako se toliko trudimo biti kao svi ostali?

Nađite ljude, bilo gdje u svijetu, koji su nešto slično već učinili. Mnogi su ljudi napravili iskorak iz svog okruženja onda kada su našli svoju zvijezdu vodilju, svoju inspiraciju, dokaz da je moguće promijeniti sebe i svoje okruženje. Nitko drugi ne određuje što je za vas realno, osim vas. Postoji velika razlika između toga da nešto ne vrijedi i toga da za nešto treba više vremena. Stoga, dajte sebi vremena.

Strah od maštanja i uspjeha        

Postoji i strah od posljedica ako se vaša želja zaista ostvari! Kada planirate svoje ciljeve, važno je da imate na umu i moguće posljedice vaših odluka. Situaciju koja najbolje opisuje ovaj strah dala je jedna moja klijentica kada je poslije vizualizacije rješenja svog problema u panici rekla: „Zamislite kada bi se to stvarno dogodilo! To bi značilo da moram otići iz tvrtke i da se moramo preseliti. Kako bih to objasnila mužu?! A tek djeci?!“

Pri planiranju velikog i važnog cilja uvijek je korisno postaviti sebi četiri pitanja planiranja:

1. Ovisi li realizacija ovog cilja o meni? Tako preuzimate odgovornost.

2. Zašto mi je to baš sada bitno? Osvješćujete vrijednost.

3. Kako ću znati da se krećem u pravilnom smjeru? Pronalazite unutarnju motivaciju.

4. Je li utjecaj koji će realizacija mog cilja imati na moje okruženje za mene prihvatljiv?

Ako sebi iskreno odgovorite na ova pitanja, postat ćete svjesni jeste li zaista spremi ići do kraja. Odgovor na posljednje pitanje posebno je važan za žene. Nekada posljedice naših odluka mogu ugroziti stabilnost nama bliskih osoba i to će nas zasigurno nesvjesno kočiti. Zato je važno da budemo iskrene prema sebi.

 

Elena Srzentić Frleta, autorica transformacijskog treninga i mentorskog programa Brand New You

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci