Što nas zapravo blokira u životu

Svaki čovjek duboko u sebi zna kako je to osjećati se ranjivo, izloženo, krhko. U strahu da se ta iskustva ne ponove, on živi kao u ljusci, u zoni sigurnosti. Psihologinja Tomica Šćavina objašnjava zašto suočavanje sa strahom nosi slobodu

Svatko od nas došao je na svijet kao potpuno nesvjesno biće. Bili smo izloženi različitim iskustvima iz vanjskog svijeta, a jedino kako smo mogli reagirati bilo je refleksno trzanje nožicama i rukama. U stanju potpune bespomoćnosti, upijali smo stvarnost. Bili smo slatke, minijaturne, krajnje povredive i ovisne bebe. Sada, dvadeset, trideset, pedeset godina poslije lako je intelektualno promišljati o strahovima novorođenčadi i djece.

Iz sigurne pozicije odraslih ljudi, može se činiti kao da ih nikada nije ni bilo. A tada, dok smo bili ljudska mladunčad veličine štruce kruha, i ugodni i neugodni podražaji sasvim su nas preplavljivali. Baš kao što smo bili opušteni i stopljeni u sigurnom zagrljaju roditeljske ljubavi, tako smo znali od glave do pete biti u grču straha od gubitka ili opasnosti. To su iskustva koja nosi svatko od nas u srži svojeg biološkog postojanja.

Priča o malom Albertu

Istraživanja iz područja razvojne psihologije pokazala su da su čovjeku urođene samo dvije reakcije straha: strah od jakog zvuka i strah od iznenadnog gubitka podloge. Svi ostali strahovi nastaju u iskustvu kontakta s vanjskim svijetom, iskustvu odrastanja.

strahAmerički psiholog John Watson strah od jakog zvuka upotrijebio je u jednom od najosuđivanijih eksperimenata u povijesti psihologije, u tzv. eksperimentu s malim Albertom. Kako je Watson do malenog došao, točnije tko ga je pustio u njegove ruke, u literaturi se ne spominje. Prije eksperimenta, dječačić se u Watsonovu laboratoriju imao običaj igrati s bijelim mišem. Bijeli miševi (na kojima se često brutalno eksperimentira) vrlo su umiljate životinjice.

Gledajući dječaka kako se igra, Watsonu je palo na um da svaki put kad ovaj dodirne bijelog miša kako bi se s njim poigrao, udari o gong. Na taj način je kod dječaka izazivao urođenu reakciju straha od jakog zvuka. Uskoro se Albert počeo bojati svojeg, do tada omiljenog miša, i bez udarca gonga. Čim bi ga ugledao, hvatala ga je strava. Logično, jer za malog je Alberta bijeli miš počeo značiti zastrašujuću buku. No zanimljivo je da se strah tu nije zaustavio, već se uopćio, tj. rasprostranio na mnoge druge objekte koji su ga podsjećali na bijelog miša. Tako je dječačić napadajima straha i plača počeo reagirati na bijele kuniće, bradu Djeda Mraza, krzneni ogrtač svoje majke itd. Bojao se svega što ga je podsjećalo na bijelo krzno.

Na sličan se način uopćavaju i strahovi kod odraslih ljudi, po principu tko se jednom opeče, puše i na hladno. Sve ono što je slično, što podsjeća na ono što je jednom ili više puta izazvalo strah, postaje potencijalna opasnost. No, kao što se čovjek može naučiti, tako se može i odučiti od straha. Watson se nakon maltretiranja malog Alberta odlučio na drugi dio eksperimenta, koji je stručno nazvao sistematska desenzitizacija. Uparivao je podražaj koji je prije izazivao strah s podražajem koji izaziva ugodu (čokolada, milovanje po glavi i sl.). Na taj način bijeli je miš kod dječaka ponovno počeo izazivati radost.

Ohrabren rezultatima svojeg eksperimenta, John Watson je izjavio: „Dajte mi tuce zdravih beba i otvorene ruke i jamčim vam da ću po slučajnom izboru od svakog od njih napraviti liječnika, odvjetnika, umjetnika, trgovca, prosjaka ili lopova, bez obzira na njihove sposobnosti, sklonosti, zanimanje i rasu njihovih roditelja.“ Bio je potpuno uvjeren da su vanjske okolnosti ranog djetinjstva presudne za crte ličnosti i interese svakog od nas. Na svu sreću, Watson nije dobio tuce zdravih beba, a jesu li njegovi eksperimenti utjecali na život malog Alberta, ostaje nepoznanica…

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci