Slamanje ega - što zapravo treba slomiti?

Kad bismo 'protresli' suvremenu duhovnu i self-help literaturu, riječ ego ispala bi gotovo iz svake knjige. Često pogrešno interpretiran i tretiran kao uljez kojeg se po svaku cijenu treba riješiti, ego je postao omražen pojam. Čega se zapravo trebamo riješiti i što je zdrav ego, piše Sensina suradnica, duhovni life coach Egli Ilić

Tolleov san

Eckhart Tolle, jedan od najutjecajnijih duhovnih učitelja današnjice, prije nego što je doživio duhovnu transformaciju, godinama je živio u stanju duboke depresije. Njegovo je stanje iz godine u godinu bivalo sve lošije i kada "više nije mogao živjeti sa sobom", poželio si je oduzeti život. Međutim, jedne se noći iznenada probudio, s pitanjem u svijesti na koje nije imao odgovor. Pitanje je bilo: "Tko je taj ja koji ne može živjeti sa sobom?"

Tolle je i sam svjedočio kako je nedugo nakon što se to zapitao propao u stanje duboke praznine, potpunog mira i neopisiva blaženstva. Premda, kako je rekao, ni sam još nije shvaćao što mu se zapravo dogodilo, u tom je trenutku doživio slamanje ega, rastapanje lažnih dijelova osobnosti i oslobođenje od uvjetovanosti prošlošću. Utonuo je u san, i idući se dan probudio potpuno miran i lucidan. Jedino što je ostalo bila je svjesnost bivanja, potpuna prisutnost u trenutku ovdje i sada. Iz te se svjesnosti rodila uravnoteženost, koju je odjednom počeo uočavati u svemu i svima. Slamanjem ega, njegovo je biće konačno postalo slobodno i bio je sposoban vidjeti sveprisutnu ljepotu. 

Ego – naše svjesno ja

Ego predstavlja naše svjesno ja. To je naša osobnost po kojoj se razlikujemo od drugih, i ona predstavlja izvor naše osobne moći. Ego nam pomaže da se krećemo kroz život, da se realiziramo u društvenom kontekstu, da ostvarujemo ciljeve i zauzimamo željene pozicije. Bez njega u ovoj dimenziji postojanja ne bismo mogli opstati. Međutim, da bi nam ego postao čvrsti oslonac u životu, on mora biti zdrav. A zdrav ego je onaj koji zrači. Takav ego odražava naše biće, iz kojega i izranja.

Formiranje ega

Ego se oblikuje između osme i desete godine života, paralelno s razvojem svjesnosti. U tim godinama postajemo svjesni svoje različitosti u odnosu na druge ljude, svoje osobnosti, svojeg "ja". No često zaboravljamo da je ta različitost koju odražava naša osobnost nastala pod utjecajem raznih programa kojima smo u ranom djetinjstvu bili izloženi te da u formiranju svoje osobnosti nismo bili neovisni. Od tih se programa koji su utiskivani u naš sustav, zbog nerazvijenog kritičkog segmenta uma, nismo mogli zaštititi, stoga su oni prekrili naše biće i onemogućili nas da osvijestimo i do punih potencijala razvijemo svoje izvorno, istinsko ja.

Tako smo, primjerice, pod utjecajem roditelja koji su nam postavili visoke standarde još kao djeca zaključili da vrijedimo samo ako zadovoljimo njihova očekivanja, ili smo zbog njihove uvjetovane ljubavi zaključili da zavređujemo ljubav samo ako činimo što se od nas očekuje. Na taj je način naša osobnost - ono što kao odrasli nazivamo karakterom i za što smo uvjereni da predstavlja naše pravo ja - zapravo formirana pod utjecajem raznih vanjskih faktora kojima smo u odrastanju bili izloženi, i zato naša individualnost odražava vrlo malo onoga što doista jesmo.

U boli se gubimo

Lažna osobnost izvor je većine boli koju u životu proživljavamo. Ne zadovoljimo li potrebe ega - ako primjerice podbacimo pred očekivanjima (koje si u odrasloj dobi najčešće sami namećemo), ako naše ponašanje ne rezultira željenom reakcijom partnera ili smo čak ostavljeni, unatoč silnoj potrebi da kroz partnera nadoknadimo manjak roditeljske ljubavi, u nama će se javiti bol. U svojoj biti ta bol nije stvarna jer dolazi iz našeg lažnog ja. No mi ćemo je bez obzira na to doživljavati vrlo stvarno te je nećemo moći otpustiti jer bi odbacivanje boli značilo i odbacivanje ega iz kojega je bol nastala.

A ego predstavlja identitet. To je ono što nas kao pojedince određuje. Sve ono što (mislimo da) jesmo sadržano je u egu. U njegovo formiranje uložili smo mnogo energije, stoga se ega nećemo tako lako odreći. Jer ako izgubimo ego, izgubili smo sebe. Izgubili smo sve ono oko čega smo izgradili život, ono što je činilo sam temelj našeg postojanja. Tko smo, ako nismo ono što smo mislili da jesmo?! Za um otpuštanje ega ravno je smrti i zato ćemo učiniti sve kako bismo ga sačuvali, i onda kada nam nosi jako puno boli.

U boli se ponovno pronalazimo

No baš kao što je lažni ego izvor većine boli u našem životu, tako se jedino u boli ego može slomiti. I doista, u golemoj se boli većina ljudi gubi. Kao da se tada duboko u nama nešto lomi i s pravom se pitamo tko smo. No ono što se zapravo događa jest lomljenje ega. Lome se i otpadaju lažni dijelovi nas i ispod svih tih lažnih slojeva na površinu izranja naše biće, naša prava, istinska priroda koja je čitavo vrijeme zatočena i vapi za oslobađanjem.

Da bi se olakšao taj proces i ubrzalo slamanje ega, u psihoterapiji postoji niz tehnika kojima se korisnici upravo pitanjem "tko sam ja" dovode u poziciju kada više nemaju odgovor na to pitanje. U stanju bez odgovora prestaje identifikacija s egom i vodstvo preuzima biće.

Patnja je nužna dok ne shvatimo koliko je nepotrebna

A tek kada se to dogodi, kada shvatimo da nismo ono što smo mislili da jesmo, da nismo ona bol koju proživljavamo, dobivamo priliku stvoriti novi, zdrav identitet - zdrav ego koji nam umjesto boli nosi ispunjenje i radost. Zahvaljujući takvom egu počinjemo napokon osjećati ljepotu postojanja.  

“Da niste propatili to što jeste, ne biste imali dubinu kao ljudsko biće, ne bi u vama bilo skromnosti ni suosjećanja. Sada ne biste čitali ove riječi. Patnja razbija oklop ega i tako dolazi do točke kada služi svojoj svrsi. Patnja je nužna dok ne shvatite njenu bespotrebnost” - Eckhart Tolle.

Egli Ilić, duhovni life coach, www.hortusmentis.com

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci