Skrivate li se iza maske veseljaka?

Zazirete li od teških tema, odmahujete li rukom na neugodne emocije i pokušavate li biti zvijezda svake zabave – zapitajte se nosite li lažnu masku veseljaka. Ona vas može nagnati da bježite od osjećaja. A niste li spremni pogledati ispod svoje površine, nećete moći imati dublji kontakt ni s drugima, kaže psihologinja Tomica Šćavina i pojašnjava primjerom iz svoje prakse...

Ja sam prava podizačica atmosfere

Laura* ima 27 godina, živi s dečkom u Zagrebu i radi kao pomoćnica direktora u osiguravajućem društvu. Javila mi se jer osjeća psihičku i fizičku iscrpljenost i više ne zna tko je i što želi. Svjesna je da se skriva iza maske, da glumi kako je uvijek dobre volje, ali ne zna kako iskoračiti iz te uloge.

Kada smo se prvi put susrele, Laura je bila vrlo svjesna svog stanja. „Ja sam prava podizačica atmosfere“, rekla mi je. „Zabavljam, nasmijavam, dijelim komplimente... Ljudi se u mom društvu dobro osjećaju i meni je to drago vidjeti. Jasno mi je da tako kupujem njihove simpatije, ali ne znam kako da se toga riješim.“ Pitala sam je što misli da bi se dogodilo kad bi prestala biti podizačica atmosfere, na što je ona slegnula ramenima i rekla: „Ne znam... Bilo bi čudno. Valjda ne bi bilo tako veselo. Zapravo, kad malo bolje razmislim, malo me strah toga. Imam osjećaj da bi prevladalo loše raspoloženje, a ja bih se osjećala krivom.“

Mora razveseljavati druge da je ne bi povukli dolje

Nakon nekoliko razgovora ispostavilo se da je tu masku Laura razvila u odnosu s roditeljima, koji su bili prilično tromi i nezainteresirani za život. Odrasla je kao jedinica i imala je osjećaj da dobrim raspoloženjem unosi sunce u njihovu tmurnu svakodnevnicu i da bi oni bez tog sunca „doslovno uvenuli“. Kada sam je pitala što je s njezinim roditeljima sada, odvratila je: „Pa, uvenuli su. Samo sjede pred televizorom.“ „Dakle, nisi ih uspjela spasiti?“ upitala sam je. „Nisam“, odvratila je ona.

Nakon nekog vremena Laura je shvatila da je masku veselja razvila ne samo kako bi spasila roditelje od njihove depresije nego i sebe od toga da je njihova depresija „ne pojede“. Isto se događalo i u sadašnjosti – Laura je imala osjećaj da mora sve oko sebe uveseljavati kako je emotivno stanje drugih ne bi povuklo dolje, u teške emocije.

Skidanje maske

S vremenom se pomirila s time da je neće svi voljeti i da će radije skinuti masku i biti onakva kakva jest nego „umjetna i namještena“, ali kada je to zaista pokušala učiniti, pojavila se još jedna prepreka. „Imala sam osjećaj da ću, ako pokažem da sam tužna ili neraspoložena, time povrijediti druge“, rekla je. „Kao da će to odmah prijeći na njih pa ću im tim svojim neugodnim emocijama naškoditi.“

Objasnila sam joj da masku može zamisliti kao površnu emotivnu dimenziju u kojoj se susreće s drugima. „Maska iz drugih također izvlači maske“, rekla sam joj. „Ako si lažno ljubazna ili vesela, često će ti drugi uzvratiti nekom svojom ulogom. Maska komunicira s maskom, a kada pokažeš malo svoje autentičnosti, samim time drugima daješ dozvolu da budu autentični, svojim primjerom pokazuješ im da ne moraju glumiti, da se ne moraju pretvarati, i tako možete ostvariti dublji kontakt.“

Razdoblje tuge

Laura je bila dobra glumica i bilo joj je vrlo teško odvojiti se od maske. Međutim, što je više pokazivala i izražavala sebe, to je manju potrebu imala za gledanjem televizije, a tom navikom samu je sebe jako podsjećala na svoje roditelje. Premda joj je bilo teško suočiti se s osjećajima koji su bili skriveni ispod maske, osjećala je da iz dana u dan biva sve više svoja. „Najveća mi je paranoja bila da ću postati ista kao moji roditelji“, rekla je, „i javila sam ti se upravo u trenutku kada sam im počela sličiti. Čim bih se počela osjećati loše, upalila bih televiziju.“

Kada je uspjela doprijeti do svojih stvarnih emocija i pustiti ih da postoje takve kakve jesu, nastupilo je razdob­lje tuge. Počela je žaliti zbog izgubljenog života svojih roditelja, koji „samo čekaju da umru“. Odustati od uloge zabavljačice i skinuti masku veselja Lauri je zapravo značilo pomiriti se s tim da ne može usrećiti i spasiti svoje roditelje. S vremenom je prihvatila da su oni sami odgovorni za stanje u kojem jesu i da je „ne činiti ništa“ njihova odluka.

Promijeniti druge

„Ne mogu vjerovati da sam radila onu tipičnu grešku... Pokušavala sam promijeniti druge, a u svakoj knjizi koju pročitam piše da možemo mijenjati samo svoje ponašanje, ne tuđe“, rekla je, na što sam ja komentirala da je najteže vidjeti one obrasce koji su izgrađeni vrlo davno, u obitelji, jer su izgrađeni pomoću mnogo potisnutih osjećaja. „Nije ni čudo što si se uhvatila u tu zamku“, dodala sam. „To je ljudski... Na kraju krajeva, tvoja želja da pozitivno utječeš na svoje roditelje lijepa je, samo što je, nažalost, neostvariva. Drago mi je što si na vrijeme odustala.“

Tomica Šćavina, psihologinja

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci