Prigrlite ranjivost

Psihologinja Tomica Šćavina kaže kako često nismo svjesni da duboko u sebi nosimo neiscijeljene boli iz djetinjstva. Da bismo ih iscijelili, moramo se s njima suočiti i prigrliti ih. Sada kad smo odrasli, imamo za to snage, ranjivost će se pretvoriti u senzibilnost i finoću, a mi ćemo ponovno moći raširiti krila za novi let

Trauma, povrijeđenost, šok ili razočaranje sastavni su dio života. Nemoguće ih je izbjeći. Sam dolazak na svijet je traumatičan. Prvi udah bio je bolan. Pluća su se prvi put raširila, pupčana vrpca bila je prerezana, gravitacija nas je pritisnula, zaplakali smo. Tada nije bilo „junaka koji ne plaču“. Svi smo zaplakali. Točnije, zavrištali.
Tijekom odrastanja svatko je doživio niz manjih i većih razočaranja.

Svaki put kada roditelji ne bi potpuno udovoljili našim potrebama i željama, morali smo se suočiti s tim da nešto moramo učiniti sami ili da nešto što očekujemo jednostavno nećemo dobiti. Tako smo, malo po malo, učili da svijet nije raj u kojemu možemo učiniti ili dobiti sve što poželimo. Iako su neugodna, dugoročno gledano ta su razočaranja važna i pozitivna jer kada se ne možemo osloniti na druge – oslanjamo se na sebe.

Nespremni za iskustvo

Oni koji su odrastali u uvjetima „optimalnih“ ili „nježnih“ razočaranja, imali su priliku taj oslonac u sebi graditi postupno i temeljito, što je za razvoj stabilne strukture ličnosti jako važno. Problem je u tome što mnogi nisu bili razočaravani postupno, već iznenadno. Nisu nas, naravno, morali razočarati roditelji, mogao je to biti i svijet. Gubitak roditelja, bolest, fizički napad, rat, seksualno zlostavljanje, sve su to situacije koje šokiraju i djecu i odrasle, s tim da je dijete za takva iskustva mnogo nespremnije, a time i ranjivije.

Šok možemo shvatiti kao skraćenicu od „Što? Otkud? Kako?“ To je nevjerica, nemogućnost povezivanja sebe za situacijom, rušenje komunikacijskog mosta između sebe i svijeta. U stanju šoka dijete (baš kao i odrasla osoba) ne osjeća ništa, ali ne zato što osjećaja nema, već zato što ih je previše. Šok je stanje kada emocije „odu u crveno“. Biti u šoku znači biti izvan sebe. Zašto? Radi zaštite. Kada nema doživljaja sebe, nema ni doživljaja boli.

Gordana i Lana

Gordana je imala šesnaest godina kada je, zajedno s ocem i desetak mještana, s obližnjeg brda gledala kako avioni raketiraju njezin rodni grad. Bilo je to 1992., za vrijeme Domovinskog rata. Gordana je gledala grad u plamenu, razmišljajući o svojim pločama, dnevnicima i posterima. „Nemam više svoju sobu“, pomislila je, ali nije bila tužna. Nije se ni bojala. Njezin je svijet nestajao, a ona nije osjećala ništa. Pogledala je u nokte na svojoj lijevoj ruci i, gledajući grad u plamenu, počela ih gristi. Sasvim se udubila u tu radnju. Nikada dotad nije grizla nokte, a od tog trenutka grizla ih je idućih deset godina.

Baš kao što se Gordana uživjela u griženje noktiju, tako se i Lana, kada joj je bilo šest godina, uživjela u gledanje kišne gliste. Bio je to dan kada je saznala da su njezini roditelji doživjeli automobilsku nesreću. Majka je preživjela bez ozljeda, a otac je poginuo. Kada se sjeti gubitka oca, Lana se ne sjeća ničeg osim gliste koja polako vijuga kroz blato. Njezina svijest je morala nekamo pobjeći.

I Lana i Gordana unijele su se u nešto (u griženje noktiju, promatranje gliste) jer nisu mogle probaviti situaciju u cjelini. Povlačeći se iz opasne, užasavajuće stvarnosti, pobjegle su u dijelić, fragment stvarnosti i tako stvorile osjećaj sigurnosti.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci