Potiskujemo li zaista traumatična sjećanja?

Poklonici psihoanalitičke škole smatraju da ljudi u podsvijest potiskuju sjećanja na iznimno neugodna iskustva i tom potiskivanju pripisuju brojne duševne smetnje. Liječenje tih smetnji provode tako da pomoću terapije navode pacijente da osvijeste potisnuta sjećanja. No u tome postoji i zamka

Nije istina da ljudi nužno zaboravljaju bolna sjećanja, jer ih se mnogi živo sjećaju; nije točno ni da duševne bolesti nužno nastaju zbog potisnutih sjećanja, jer se znaju javiti i bez traumatičnog iskustva.

„Iako je moguće i potisnuti traumatična sjećanja, ta je pojava znatno rjeđa od onoga što bismo mogli zaključiti na temelju popularne kulture ili kriminalističkih televizijskih serija“, tvrdi psihologinja Andrea Bubić s Filozofskog fakulteta u Splitu. Štoviše, neke žrtve jakog stresa ne mogu zaboraviti što im se dogodilo.

„Jako emocionalni i traumatski događaji mogu dovesti do perzistencije sjećanja, odnosno ometajućeg stalnog dosjećanja neželjenih uspomena, koje je temeljna značajka posttraumatskoga stresnog poremećaja“, dodaje.

Nažalost, u uvjerenju da duševnoj bolesti poput depresije ili anksioznosti mora prethoditi traumatično iskustvo, psihoanalitičari idu toliko daleko da pacijentima ponekad sugeriraju neugodne doživljaje iz prošlosti, usađujući im lažna sjećanja.  

Ozren Podnar

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci