Savjeti psihologinje: Ne budite usamljeni zbog pandemije već poradite na zadržavanju kvalitetnih odnosa

Među najizraženijim nuspojavama pandemije koronavirusa je usamljenost, koja već i sama ima pandemijske razmjere. Premda je svijet (naizgled) komunikacijski premrežen, sve više ljudi pati od osjećaja otuđenosti, tuge i straha od uključenja u zajednicu. Kako promišljati i njegovati odnose s drugima – ali i sa sobom – otkriva psihologinja Sandra Matošina Borbaš

Nismo "zapadnjački" usamljeni

Usamljenost je velik problem ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu. Možda je kod nas nešto manje raširena nego u „zapadnijem“ svijetu upravo zato što nismo još toliko „zapadni“.

Danas je društvo orijentirano i fokusirano na vrijednosti osobnog uspjeha i rasta, ljudi su nekako usmjereni na vlastiti napredak, što ne podrazumijeva odnose s drugima. A odnos je temelj dobrih osjećaja – naše potrebe ne možemo zadovoljiti bez drugih ljudi. Zadovoljni smo i sretni kada imamo dobre odnose, a nemogućnost stvaranja dobrih odnosa ono je što nas čini nesretnima, a samim time i usamljenima.

U našoj zemlji još su snažne tradicionalne obiteljske vrijednosti, a vrlo su važni i prijatelji. Još jedan od većih užitaka nam je odlazak s nekim na kavu. To potvrđuju i neka istraživanja prema kojima se, u odnosu na druge zemlje, stanovnici Hrvatske ne procjenjuju toliko usamljenima.

Razlika između usamljenosti i osame

Najčešći su uzroci usamljenosti nedostatak intimnih veza (bilo zbog socijalne izoliranosti ili nedostatka kvalitetnih odnosa s kolegama i poznanicima), stresni događaji (preseljenje, promjena posla, gubitak partnera ili prijatelja) i osobni razlozi – primjerice, odrastanje u „hladnoj“ obitelji bez prisnosti, što rezultira smanjenim socijalnim vještinama, niskim samopouzdanjem, uvjerenjem da nismo dovoljno zanimljivi...

Važno je spoznati razliku između usamljenosti i potrebe za osamom. Usamljenost se najčešće definira kao osjećaj patnje ili tuge zbog nedostatka kvalitetnih odnosa s drugim ljudima. Zanimljivo je da su neurolozi otkrili da se i u slučaju bola i u slučaju usamljenosti aktivira isti dio mozga.

Potreba za osamom je pak ponašanje kojemu pribjegavamo kada se osjećamo preopterećeni, kada smo umorni, te nam je potrebno neko vrijeme da se smirimo.

žena

Potreba za drugima

Ljudi su vrlo različiti po svojim potrebama za drugima – svi imamo potrebu za kvalitetnim i dobrim odnosima, ali razlikujemo se po intenzitetu te potrebe. Poznati britanski psiholog njemačkih korijena Hans Jürgen Eysenck tu je različitost definirao crtom ličnosti – introverzija / ekstroverzija. Razlikujemo se po tome koliko ljudi i socijalnih podražaja može zadovoljiti našu potrebu za drugima.

Najjednostavnije rečeno – nekome je dostatna jedna osoba da bi sto posto zadovoljio svoju potrebu za drugima, a nekome je potrebno društvo do deset ljudi kako bi ta potreba bila zadovoljena sto posto.

Pritom je važno znati da osoba koja je pretežno ekstrovertirana, odnosno otvorena i druželjubiva, ponekad treba trenutke samoće i mira, dok introvertirana, odnosno zatvorena i suzdržanija osoba, ponekad treba trenutke u kojima je okružena društvom. Ne može se reći da je bolje biti introvert ili ekstrovert jer na to ne možemo utjecati, naprosto smo takvi i takvima se trebamo prihvatiti.

Nevidljiva tuga

Ako naš nedostatak potrebe za društvom ne prati osjećaj tuge ili patnje, najvjerojatnije nije riječ o usamljenosti. Većina ljudi može vrlo dobro prepoznati usamljenost kod sebe: osjećaju se loše i tužno, nemaju se s kime smijati, podijeliti svakodnevne sitnice. Najbolji simptom je upravo osjećaj tuge i izoliranosti od drugih.

Kod nekih osoba vrlo teško možemo prepoznati osjećaj usamljenosti ako nam ga sami ne pokažu ili izreknu. Obično se usamljene osobe ne jadaju pred drugima, nego osjećaj usamljenosti zatomljuju u sebi. Ako se nekome povjere, to može biti početak stvaranja kvalitetnijeg odnosa, a samim time i pokušaj izlaska iz usamljenosti.

Usamljenost najčešće ne možemo vidjeti na nečijem licu jer se usamljeni ljudi trude pokazati da nisu usamljeni. Ponekad u tome i pretjeruju, pa izmišljaju razne priče i dogodovštine s drugim ljudima koje nikada nisu sreli ili vidjeli te pridaju pretjeranu važnost nekim površnim odnosima jer nemaju bolje i kvalitetnije odnose.

Premda usamljene osobe mnogo vremena provode same, to nije nužno pokazatelj usamljenosti jer osamljivanje, kao što je već navedeno, može biti svjestan i željen odabir ponašanja. Ponekad je možda jači simptom usamljenosti pretjerana potreba za društvom, izlascima, aktivnostima, događajima… Kao da osoba „nasilu“ pokušava popuniti neku prazninu u samoj sebi.

Zablude o usamljenosti

Usamljenost se povezuje s uvjerenjem da smo nesposobni ostvariti kvalitetne odnose te, samim time, nismo dovoljno dobri. Posebno u ovo vrijeme umreženosti i brojnih pomagala u komunikaciji s drugima – aplikacijama, društvenim mrežama i ženaslično. No, društvene mreže ne mogu pomoći smanjenju usamljenosti, čak suprotno.

Istraživanje psihologinje Melisse Hunt ,s američkog Sveučilišta u Pennsylvaniji, pokazalo je da postoji povezanost između korištenja društvenih mreža i osjećaja usamljenosti, ali ne u smjeru koji bismo očekivali. Osobe koje manje koriste društvene mreže iskazuju i manju usamljenost, dok se osobe koje više koriste društvene mreže, više osjećaju usamljenima. Očito, sama mogućnost da pomoću aplikacija i društvenih mreža budemo u kontaktu s drugima još više ističe činjenicu da s tim „drugima“ ne možemo ostvariti kvalitetne odnose.

Najgora je stvar koju usamljenoj osobi možete reći: „Izađi malo, druži se!“ To usamljene osobe i same znaju, ali preokrenuti neka ponašanja i probati nešto novo i drugačije za njih je riskatno: „Što ako izađem, ne uspostavim dobar odnos i potvrdim pretpostavku da nisam dovoljno vrijedan biti nečiji poznanik / prijatelj / partner?“ Mnogima se to čini prevelikim rizikom i lakše im je odmah odustati.

Prilično je često mišljenje o usamljenim ljudima da su sami za to krivi i da bi mogli uspostaviti dobre odnose s drugima, samo da to žele. No, izgradnja odnosa nije jednostavna matematika.

Izazovi mladosti i starosti

Socijalne vještine razvijamo od trenutka kad smo rođeni – ako smo u ranom djetinjstvu ili u adolescenciji imali negativna iskustva u odnosima s drugima (u obitelji ili među vršnjacima), nismo ni bili u prilici razvijati socijalne vještine, tj. vježbati funkcioniranje u odnosima, da bismo imali snage sami riješiti svoju usamljenost. U takvim situacijama važno je potražiti stručnu pomoć da bi osoba u samoj sebi prepoznala i prevladala prepreke te naučila nova ponašanja kojima može uspostaviti dobre odnose.

Usamljenost je vezana uz dob – adolescenti i mladi te stariji ljudi češće pate od usamljenosti nego ljudi srednje dobi. U srednjoj dobi osjećamo da smo dovoljno kompetentni za sve što nam život nudi te smo uspostavili dobre odnose s drugima koji traju već neko vrijeme, što nije slučaj s mladima koji tek ulaze u „odrasli“ život, stvarajući nove partnerske ili poslovne odnose. Usamljenost je prisutnija i kod mladih koji nemaju dobar školski uspjeh, češće ulaze u sukobe s vršnjacima ili učiteljima.

Kod starijih osoba usamljenost je veća najčešće zbog toga što ostaju bez bliskih ljudi, obično zbog zdravstvenih razloga (nemogućnost druženja i izlazaka) ili smrti.

Kvaliteta odnosa

Iako neka istraživanja pokazuju da su žene češće usamljene, postoji niz istraživanja u kojima nisu ustanovljene takve razlike prema spolu. Razlog možemo naći u tome što žene i muškarci drugačije gledaju na usamljenost. Žene su usamljenije kada im nedostaje intimnost i povjeravanje u vezama (što se naziva intimnom usamljenošću), dok se muškarci osjećaju usamljenije kada im nedostaje grupa prijatelja kojima bi se mogli obratiti za podršku (takozvana socijalna usamljenost).

Usamljenost je češća kod osoba nižeg socijalno-ekonomskog statusa – bilo zbog nemogućnosti da si priušte odlaske na društvena događanja i općenito mjesta gdje se ljudi okupljaju, bilo zbog toga što se ne osjećaju uspješno i dobro, pa zbog niskog samopouzdanja zaziru od društva.

No, broj ljudi kojima smo okruženi ipak nije najbolji i najjasniji kriterij po kojemu bismo mogli raspoznati usamljenost. Veličina socijalne mreže nije nužno povezana s usamljenošću, ali zato kvaliteta odnosa jest. Tko ima kvalitetan odnos s barem jednom osobom, manja je vjerojatnost da će se osjećati usamljenim.

žena

Bliskost i na fizičkoj udaljenosti

Dakako da pandemija koronavirusa pogoduje razvoju usamljenosti jer silom prilika moramo ograničiti svoje kretanje i fizički kontakt s drugim osobama. Teže je ljudima koji su na pragu usamljenosti i koji nemaju vještine da se prilagode novonastaloj situaciji i održavaju svoje socijalne kontakte. Primjerice, ako je nekoj osobi odlazak na posao bio jedini izvor druženja s drugima, a sada mora raditi kod kuće, time joj je oduzet važan aspekt socijalnog života.

Važno je snaći se u situaciji izazvanoj pandemijom i ne dopustiti da fizička udaljenost znači i socijalnu udaljenost. Upravo na ovu terminologiju psiholozi upozoravaju otkako je započela koronakriza. Naime, pojam socijalna distanca ukazuje na otuđenje i usamljenost, a fizička udaljenost znači samo da nismo u fizičkom kontaktu, ali u emocionalnom, psihičkom i socijalnom i dalje možemo biti. Saslušati prijatelja možemo i putem telefona, videopoziva ili na sigurnoj udaljenosti (iako bi dobro došao i pokoji zagrljaj, zasad je preporučljivo suzdržati se), te na taj način pokazati brižnost, empatiju i zainteresiranost.

Upravo u tome nam društvene mreže, aplikacije i sva druga komunikacijska pomagala mogu biti od velike koristi. Možda nećemo moći otići na kavu uživo, ali možemo skuhati kavu kod kuće, videopozivom povezati sve prijatelje i razgovarati.

Doba pandemije ne mora nužno biti okidač za usamljenost, nego može potaknuti i kreativnost – u nalaženju novih, ponekad i zabavnih, načina održavanja kvalitetnih odnosa.

Sandra Matošina Borbaš

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci