Nikad nije prekasno za istinski dobar život

Psihologinja Melita Reiner preispituje društvena pravila i savjetuje kako ćemo unijeti ljepotu u život bez obzira na svoju dob i tragove koje je proteklo vrijeme ostavilo na našem tijelu

Sjećam se kao da je bilo jučer, jednog sunčanog proljetnog prijepodneva moja prijateljica i ja sjedile smo na stubama ispred kuće i maštale: „Kad budemo imale 16 godina….“ Kako je samo bila privlačna ta pomisao – biti starije, imati visoke pete i odjenuti svu onu odjeću za koju smo bile „premlade“, otići na čarobna, tajanstvena mjesta o kojima su šapatom, popraćenim značajnim osmijesima, govorile starije djevojke. Djelovati starije u to doba bilo je na cijeni. A poslije?

‘Pravo’ vrijeme

Već od malih nogu u našoj se kulturi životi odvijaju usporedo s vremenskom linijom uz koju su vezana uvjerenja o onome što je i kada prikladno, dopušteno, kad je prerano, kad je prekasno... Iako nam vremenska linija pomaže pri orijentaciji u raznim životnim fazama, u isto vrijeme ona je i kočnica, umjetna ograda koja definira dokud smijemo ići. U mlađim godinama slušamo rečenice, poput „Još si premlada“, koje se odnose na sve one privlačne, uzbudljive stvari koje želimo.

U nekom se periodu života to pretvara u „U tvojoj dobi već si trebala…“ – udati se, završiti školovanje, roditi… Vremenski stereotipi progovaraju glasom našeg unutarnjeg kritičara sve dok se ne pretvore u kobno „Sad je već prekasno!“ A kad je onda, napokon, pravo vrijeme? Dobra je vijest da to može biti svaki trenutak kad se napokon odlučimo osloboditi nametnutih okova i početi živjeti slobodno.

Da nikad nije prekasno, potvrđuje i primjer gospođe Gordane, šarmantne dame koju sam upoznala na jednom predavanju i koja mi je ispričala da je cijeli život provela slušajući dominantnu majku i tek nakon njezine smrti, procvala je u svojoj 70. godini života, obukla šarenu haljinu i krenula na putovanja, praćena zgranutim pogledima ostatka obitelji.

Cjeloživotni razvoj

Čovjek se razvija cijelog života. Isprva je osnovni smjer kretanja prema van. Dijete iz sigurnog okrilja obitelji odrastajući otkriva svijet i upoznaje sve više ljudi, krajolika, stječe nova znanja… Nakon razdoblja ekspanzije, oko 40. godine, javlja se potreba za upoznavanjem unutarnjeg svijeta koji je jednako tako raznolik i bogat. Čuveni psiholog Carl Gustav Jung taj proces naziva individuacijom, a psiholog Abraham Maslow govori o samoaktualizaciji, procesu ostvarivanja sebe koji ne prestaje do smrti, vodeći nas uvijek na nove razine svijesti i mudrosti. Naš mozak u sebi nosi potencijale da prati taj razvoj, za što postoji sve veći broj dokaza.

Jeffrey M. Schwartz i Sharon Begley u knjizi The Mind and the Brain: Neuroplasticity and the Power of Mental Force (Um i mozak: Neuroplastičnost i moć mentalne snage) naglašavaju da mozak ne prestaje funkcionirati i ne smanjuje svoj kapacitet zbog kronološkog starenja. “Mozak je uistinu čudesan organ, njegove su mogućnosti u velikoj mjeri još neistražene. Možemo reći da posjeduje goleme mogućnosti prilagodbe i promjene, tj. neuroplastičnost, uz uvjet da ga koristimo na adekvatan način.“

Ovisno o kulturi i osobnoj filozofiji, na starenje se može gledati kao na nepoželjan fenomen koji umanjuje tjelesnu privlačnost i približava nas smrti ili pak kao na razdoblje akumulacije mudrosti i unutarnje snage.

Što zapravo želimo zadržati?

Živimo u vrijeme kad žudnja za mladošću poprima goleme razmjere, naročito kod žena. Milijarde kuna ulažu se u pokušaje brisanja znakova starenja – kremama, vitaminskim preparatima, skalpelom. Što to zapravo želimo zadržati, a čega se toliko bojimo? Svjedoci smo primjera žena koje od svojih lica stvaraju groteskne maske podvrgavajući se jednoj estetskoj operaciji za drugom.

Mediji na bezbroj načina svakodnevno utiskuju u svijest i podsvijest ljudi slike nasmijanih mladih osoba kao simbola uspješnosti, zadovoljstva, napretka. Za ostale nema mjesta. Osnovne ljudske potrebe za sigurnošću, ljubavlju, pripadanjem i postignućem vezuju se uz takve predodžbe i nije čudno da im brojni ljudi počnu robovati pretvarajući se u vjerne konzumente onoga što im može pomoći u održavanju vječne mladosti.

Odrasla žena

Kad uoče prve bore, neke žene reagiraju strahom, neke odmah sjedaju za računalo i počinju pretraživati forume tražeći savjete, no ima i onih koje prve naznake zrelosti dočekaju s iskrenim oduševljenjem poput profesorice iz Zagreba koju sam upoznala. „Osjetila sam da više nisam djevojčica, nego odrasla žena i to je bio sjajan osjećaj“, priznala je. Način kako ćemo doživjeti prve bore povezan je s asocijacijama koje u nama budi pojam starost.

Netko starenje doživljava kao početak postupnog propadanja, a netko drugi, pak, kao napokon dočekano vrijeme za sebe. Veliki problem predstavlja to što su brojne posljedice nezdravog i neosviještenog života proglašene normalnim popratnim pojavama starenja. „To je normalno u ovim godinama…“ postaje poštapalica koja neumorno u podsvijest utiskuje destruktivne predodžbe i uvjerenja, koji onda utječu na cijeli organizam. Svjetska zdravstvena organizacija u brošuri Demistificirati mitove o starenju naglašava da ništa nema toliki utjecaj na tijelo kao naša uvjerenja.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci