Mislim, dakle postojim: Otkrivanje pravog sebe

Prvi korak u razumijevanju sebe, na putovanju samootkrivenja, je proces samoispitivanja. Kako bi bili jedinstveni i iskreni prema sebi, prvo moramo otkriti na koje “ja“ mislimo. Duhovni učitelj Mateo Sol na zanimljiv nam način približava vječnu potrebu za pronalaskom našeg pravoj “ja“...

Polovica jednadžbe

“Mislim, dakle postojim“, rekao je veliki filozof René Descartes. Što vam prolazi kroz glavu kada pročitate tu izjavu? Ako ste poput mene, možda na neki način osjećate da ona znači mnogo više od pukog proglašavanja ljuske rase i svakog individualca sposobnim za formiranje misli.

Ja smatram da je ova Descartesova izjava tek polovica jednadžbe, a sljedeći logični korak uključuje pitanja: Tko se služi umom za stvaranje misli, koje se zatim formiraju u ideje i odluke? Tko je biće kojem se pojavljuju te misli? Kada bi misli prestale postojati, bih li i ja nestao?

Tko smo mi?

Prvi korak u razumijevanju sebe, na putovanju samootkrivanja, je proces samoispitivanja. Kako bismo bili jedinstveni i iskreni prema sebi, prvo moramo otkriti na koje “ja“ mislimo. Primjerice, je li naše pravo ja ono koje se ljuti na našeg šefa? Je li ono koje se razljuti u prometnoj gužvi? Možda je naše pravo ja ono koje je puno ljubavi i nježnosti? Ili ono koje postaje depresivno kada razmišlja o svijetu?

Jesmo li mi spoj svih tih dijelova sebe? Ili nismo nijedno od toga? Tko smo mi?

Koncept “sebe“ mnogo je neuhvatljiviji nego što smo mislili. Promotrit ćemo ovo iz više različitih kutova kako bi otkrili tko zapravo vjerujemo da jesmo.

Tko si ti?

Ovo je tek primjer pitanja, a opet se nalazi u samoj srži razumijevanja sebe. Ovo pitanje skreće pažnju s vanjskog svijeta na unutarnji. Primjerice, tko je onaj koji čuje što vi čujete? Tko je onaj koji doživljava vaše misli? Vaše emocije? Vaša osjetila?

Kada bih vas pitao “Tko si“, možda biste odgovorili: “ja sam Ana Horvat.“ Ipak, kada bih zapisao na papir te riječi “Ana Horvat“, biste li se složili da ste vi te riječi? Naravno da ne. Zašto? Zato što vi koristite te riječi kako biste predstavili skup svojih životnih iskustava. Možda biste rekli: “Ja sam kći Ivana Horvata.“ Tako pak predstavljate sebe u odnosu s drugom osobom, ali ako ta osoba umre, znači li to da biste i vi nestali?“

Možda biste rekli da ste rođeni 1988. godine u malom selu, imena vaših roditelja, koja su vaša vjerska uvjerenja, kako su se zvali vaši prijatelji iz djetinjstva, ime prve ljubavi i tako dalje. A opet, ovo je samo slijed događaja – priča – ali ni to ne govori tko ste vi, već samo kako ste došli ovdje i koja su vaša prijašnja iskustva.

S vremenom postaje jasno da smo svi odrastali vjerujući kako smo objektivna manifestacija svojeg pravog ja, umjesto subjektivna manifestacija svojeg ja. Možda zvuči komplicirano, ali ću razjasniti:

Film o našem životu

Zamislite da se nalazite u potpuno praznoj kinodvorani u trenutku svojeg rođenja i na platnu se prikazuje film. U dvorani je potpuni mrak i ne možete vidjeti svoje tijelo. U dvorani se ne nalazi nitko tko bi mogao potvrditi vaše postojanje. No lik na filmu počinje govoriti direktno u kameru pa djeluje kao da vam se obraća. Ne samo to, u ovoj kinodvorani imate osjetilo vida, dodira, njuha i sluha tako da potpuno osjećate film na platnu. Također, postoji glas koji u pozadini govori što se događa na filmu, a vi imate potpunu kontrolu nad tim glasom.

Nama je jako lako zaboraviti tko smo kada gledamo filmove – razmislite o gore navedenom primjeru. Lako se zadubimo u film o svojem životu koristeći svih pet osjetila i unutarnjeg pripovjedača kojeg možemo kontrolirati. Ovo nas tjera da povjerujemo da mi jesmo taj film koji se prikazuje na ekranu svijeta, a ne osoba koja sjedi u fotelji i gleda ga.

Pripovjedač je taj koji je odgovoran za gubitak sebe.

Vječna unutarnja jeka

Postoji jednostavan eksperiment koji volim iskušati na ljudima. Gledajte na sat punu minutu i probajte ne razmišljati o ničemu.

Najvjerojatnije će vam ovo biti jako teško. U nekom trenutku ovog kratko eksperimenta, u glavi će vam se pojaviti misao u obliku glasa – to je vaš pripovjedač koji će najvjerojatnije reći nešto poput: “Ovo je glupo. Je li već prošla minuta?“ ili “O, ne prestani razmišljati!“ Pripovjedač u vašoj glavi mogao bi pomisliti i: “U krivu si, ja nemam glasove u glavi.“

Naša je realnost da ovaj glas u glavi – naš pripovjedač – nikada ne prestaje pričati. Čak i sam sebi odgovara na pitanja: “Možda bih trebao pogledati mail? Ne, provjerio sam poštu prije pola sata.“ Jeste li se ikada zapitali zašto je taj pripovjedač stalno prisutan u vašem životu? Tko odlučuje što će on reći? Koliko su istiniti njegovi pogledi na vanjski svijet?

Za mnoge od nas je osvještavanje tog glasa zapanjujuće otkriće. Gotovo kao kad sretnete osobu sa psihičkim problemom koja razgovara sama sa sobom.

Doživljaj svijeta kroz misao umjesto kroz izravno iskustvo

Mi, dakako, imamo svjesnu kontrolu nad time što će glas reći onda kada ga odlučimo biti svjesni iz praktičnih razloga, recimo kada se nečega trebamo prisjetiti, poput: “U koliko sati imam zakazan termin kod liječnika? Ah, da u 15 sati.“ Ipak, većinu je vremena ovaj pripovjedač tek dosadna jeka u našoj podsvijesti. Najčešće nismo svjesni da on puni naše životno iskustvo nepotrebnim osuđivanjem, primjerice: “Pogledaj ovaj cvijet, nije li krasan?”, ali tko je došao do tog zaključka? Vi. Tko sluša taj zaključak? Također vi. Vi već znate da je cvijet krasan, ali kada verbalizirate to u svojoj glavi, vi skrećete pažnju sa stvarnog cvijeta na misli koje ste stvorili o cvijetu.

Nismo glas u glavi nego onaj koji doživljava ono što glas govori

Velik dio svojeg postojanja tratimo na doživljavanje svijeta kroz misli, umjesto da ih direktno doživljavamo. Ovo je važno zapamtiti jer je ključan dio našeg putovanja prema vlastitom rastu shvaćanje da mi nismo glas s kojim se identificiramo, već onaj koji doživljava ono što glas govori. Iako taj glas, pripovjedač u našoj glavi, ima svrhu jer nam pruža osjećaj kontrole i ugode, on nam stvara i mnoge probleme.

Ono što mi doživljavamo kao problematično nema nikakve veze sa životom, već samo s našim umom. Naš um koristi pripovjedača kako bi bio siguran i osjećao da ima kontrolu. Dok hodamo cestom, naš nam pripovjedač nastavlja opisivati svijet koji nas okružuje: “Pogledaj onu crnu macu kako je slatka. Tamo je neki sumnjiv tip koji mi stiže u susret, bolje da prijeđem cestu. Pitam se koliko je stara ova kuća?“ Tako sve što nas okružuje postaje poznato i sigurno.

Ovim pokušajem kontrole realnosti koja nas okružuje, naš unutarnji glas stvara buduća očekivanja i želje koje se ne ostvaruju svaki put, jednako kao i brige i strahove o sadašnjem trenutku koji se temelje na pretpostavkama ili su povezani s prijašnjim traumama koje više ne postoje.

Ubrzo prestajemo živjeti u sadašnjem trenutku i počinjemo živjeti u unutarnjem svijetu koji je stvori um. S vremenom otkrijemo da se stvarnost ne pridržava zakona naše percepcije i u trenutku kada se percepcija našeg “svijeta iz snova“ i stvarnost preklope, počinjemo biti nesretni.

Nadilaženje jeke

Prerastanje svoje potrebe za kontrolom i opiranjem svijetu, ovisi o snazi našeg unutarnjeg glasa. Što smo ga svjesniji – ovog unutarnjeg pripovjedača i njegov utjecaja na život – to ćemo više duhovno sazreti i početi doživljavati vlastiti rast.

Zastanite na trenutak i zapitajte se: “Kada sam posljednji put bio/la potpuno sretna svojim životom i koliko dugo je trajala ta sreća?“ Često se događa da čim riješimo jedan problem, pojavi se drugi, pa nikada ne smatramo da smo stigli na očekivani cilj sreće i nikada se ne osjećamo zadovoljno i ispunjeno.

Kako u praksi primijeniti ovo što ste pročitali? U trenutku kada osjetite da ste nešto percipirali kao problem, nemojte ga odmah pokušati riješiti. Umjesto toga ga iskoristite kao priliku za istraživanje sebe i upitajte se: “Koji dio unutar mene je zabrinut ili se odupire ovome i zašto?“ Zašto mi se ta osoba toliko ne sviđa?1 Kada identificirate dio sebe koji se opire ovoj situaciji, upitajte se: “Tko je onaj koji je ljut/ ljubomoran/ nesretan?“ Naravno, ako imate taj osjećaj, morate se odvojiti od njega i on ne smije biti vi.“

Odvajanje onoga što mislite od onoga što jeste, ključno je za osjećaj istinske slobode. Istina je da vi nemate kontrolu nad vanjskim svijetom ali imate kontrolu nad svojim unutarnjim svijetom koji percipira vanjski. Zapamtite da “vi“ niste vaše misli, osude ili osjećaji. “vi“ ste beskonačni. “Vi“ ste onaj koji doživljava doživljaje.

Kada razvijete sposobnost da uvijek budete svjesni svoje prisutnosti, svoje duše, svog izvora, tada ponovno možete dobiti objektivnu distancu, potrebnu za sprečavanje osjećaja da ste izgubljeni u filmu života.

Izvor: lonerwolf.com

Pripremila Tena Ožegić

Ostali članci