Ljekovita fikcija: Ljepote i zamke idealiziranja

Idealiziranje roditelja, u teškim uvijetima odrastanja, pomaže nam da preživimo i lakše se nosimo sa stvarnošću. No, to ima svoju cijenu jer u odrasloj dobi, priča ne prestaje. Idealiziranje prenosimo na ljubavne odnose, partnere, mentore...

Idealiziranje majke i oca

Mi smo ljudi nevjerojatna bića. Tako krhki, a tako izdržljivi. Tako senzibilni, a tako snažni. Od samog početka života snalazimo se, preživljavamo, instinktivno se prilagođavamo uvjetima u kojima smo rođeni. Toliko smo čudesni da, kada nemamo ono što nam je potrebno, mi to kreiramo. Kako bismo opstali, mijenjamo stvarnost i držimo se te izmijenjene stvarnosti kao da je jedina istina.

Možda se čini apsurdno, ali je upravo tako. Zamislite majku koja je tek rodila i u vrlo je teškoj emotivnoj i ekonomskoj situaciji ili majku koja je iscrpljena, očajna, na rubu agresije. Zamislite majku koja zapravo nikad nije htjela dijete, ali ga ima samo zato što smatra da ga mora imati i mrzi tu svoju ulogu ili majku koja je ovisnica te je brigu o bebi prepustila svojim roditeljima.

Što se u novorođenčetu događa kada nema dovoljno dobru majku s kojom bi se moglo povezati? Osim što se povezuje s drugima koji su mu najbliži, novorođenče kreira iluziju o majci. Kreira ideju ili energetski dojam o majci koja ispunjava njegove potrebe, koja je tu, povezuje se, voli, njeguje. Novorođenče, a poslije dijete, idealizira svoju majku, vidi je boljom nego što ona jest jer mu je ona takva, bolja, potrebna za preživljavanje i zdrav razvoj psihe.

Isto se događa i s ocem. Što je manje stvarnih kvaliteta oca ili majke, to je veća idealizacija, nadoknada u obliku mašte, ideje, svjetla koje mračnu ili sivu sliku čini svjetlijom. Za novorođenče i dijete bolje se držati nestvarnog svjetla nego stvarne tame. Kada odraste, možda će imati kapaciteta i snage vidjeti realnost, sagledati tamu, ali dok je još malo i samo, dijete ne može preživjeti, mora se držati svjetla, idealizacije. Mora vjerovati da je taj najbliži Drugi dovoljno dobar da se brine o njemu i pruži mu neku perspektivu, neki put u budućnost u tako nepoznatom i nepreglednom svijetu punom mogućnosti i punom opasnosti.

Ljekovita fikcija

Ta živa slika, ideja, idealizacija, može biti sasvim odvojena od stvarne osobe. Dijete može biti prisutno u zaista teškim obiteljskim uvjetima i svakodnevno viđati majku i oca u zaista lošim izdanjima, a negdje duboko u sebi, sasvim nesvjesno, čuvati idealiziranu sliku majke kakva mu je oduvijek bila potrebna i oca kakav mu je oduvijek bio potreban. Ta fantastična kreacija bića, ta iluzija, slatka laž ili, riječima američkog psihologa Jamesa Hillmana, „ljekovita fikcija“ čuva djetetovu psihu na sigurnome mjestu, u povezanosti s boljom majkom i boljim ocem.

Ova instinktivna kreativnost pomaže nam da preživimo i nosimo se sa stvarnošću. No, to ima svoju cijenu. Što su uvjeti odrastanja teži, to je nužniji određen pomak od te realnosti, u iluziju, u kreaciju, u „nešto drugo“. U odrasloj dobi, priča ne prestaje. Idealizacija, ta kreirana nadoknada, to uljepšanje koje je izvorno stvoreno u odnosima s roditeljima, projiciramo na druge ljude. Imamo potrebu doživjeti i vjerovati kako taj dovoljno dobar Drugi postoji, da će se pobrinuti za nas kad nam je teško, voljeti nas, doživljavati nas važnima i vrijednima pažnje.

I zato to svjetlo idealizacije koje je ostalo sačuvano iznutra traži nekog drugog s kime bi se moglo povezati. U toj nesvjesnoj potrazi se zaljubljujemo, idealiziramo svoje profesore i nadređene, svoje prijatelje i mentore. U toj nesvjesnoj potrazi idealiziramo ideju vlastitog majčinstva ili savršene obitelji. Tražimo da ta „ljekovita fikcija“ napokon postane stvarna i u toj potrazi miješamo fikciju i realnost, kreiramo neku svoju pokretnu sliku, projekciju, stvarnost koju živimo.

Velika cijena idealizacije

Idealizacija je ponajprije ulaganje životne energije u vlastitu fikciju. Koktel misli, osjećaja i očekivanja uloženih u fantaziju. Budni sanjamo, održavamo strune tog nekog zamišljenog odnosa nježnim, lijepim, plemenitim. To nam je potrebno da bismo se osjećali vrijednima jednog takvog dragocjenog odnosa. A što je više idealizacije, razočaranje je veće.

Idealizacija ima svoju cijenu. Spašava nas, ali nas i stalno vodi u nova razočaranja i zato je važno zadržati ideal istine. Istina je varljiva i ovisna o subjektivnoj percepciji, ali bez ideala istine nemamo vrijedan smjer, nemamo čemu težiti.

Ideal istine čini nas stvarnijima. Ideal istine druge čini stvarnijima. Jer, kad se jedan sloj „ljekovite fikcije“ otopi, počinje se nazirati ono što jest. Kad se još jedan sloj „ljekovite fikcije" otopi, na dubljoj razini doživljavamo ono što jest. U stanju smo imati kompleksniju sliku drugih i kompleksniju sliku samog sebe, a u kompleksnosti je ljepota. Svijet je mnogo ljepši kad nije crno-bijel, nego kad je tu paleta svih drugih boja. No i kad je cijela paleta tu, ostaje nam beskonačno otkrivanje novih nijansi.

Od nužne obrane do istraživanja istine

Idealizacija je u nekoj mjeri neminovna jer smo nesavršeni, zato što je i svijet nesavršen. Isto tako su neminovna i razočaranja. No, istina koja nakon toga ostane, razotkrivena stvarnost koja nakon toga ostane – to je stvarna vrijednost. Znatiželja za otkrivanjem stalno novih nivoa stvarnosti, razočaranja čini smislenima.

Idealizacija je instinktivan put, obrana, čarolija. Razočaranje je njena tamna strana. I kad se idealizacije potroše, ostaje nam naslućivanje istine, naslućivanje onoga što je stvarno. Pomirimo li se s time da su naše idealizacije bile predivne kreacije i nužne obrane, život može postati beskonačno istraživanje istine.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci