Konformizam: Zašto se odričemo samih sebe?

Iako ćemo za sebe rado reći da smo drukčiji od drugih, ponašanje većine nas pokazuje da smo se često skloni utopiti u masu. Masa nam prividno daje osjećaj pripadnosti, a u njoj se možemo skriti i od vlastita straha...

Kad bi vas netko pitao želite li biti prosječni, vjerojatno biste bez mnogo razmišljanja odgovorili: „Ne.“ Vaš „ne“ sigurno bi bio još odrješitiji kada bi pitanje bilo: „Želite li isključiti mozak i prihvaćati mišljenje većine?“ To pitanje već zvuči pomalo uvredljivo i većina bi rekla da mi ljudi nismo tako glupi, da razmišljamo svojom glavom i da nećemo reći da je crno zapravo bijelo samo zato što nam to netko pokušava utuviti u glavu. Međutim, je li zaista tako?

Jednostavan test

Sklonost prilagođavanju stavova, uvjerenja i ponašanja grupnim normama poznata je pod nazivom konformizam i, koliko god se tome opirali, svi smo u određenoj mjeri konformisti. Davne 1950. godine američki psiholog Solomon Asch izveo je eksperiment koji se i danas spominje kao najšokantniji i najvažniji eksperiment u istraživanju tog fenomena.

Asch je zamolio skupinu studenata da sudjeluju u „vizualnom testu“, mada pravi smisao eksperimenta nije imao veze s vidom. Svakog ispitanika stavio je u grupu od pet do sedam drugih studenata koji nisu bili pravi ispitanici, nego su se ponašali na unaprijed dogovoren način. Pravi ispitanik bi, vjerujući da sudjeluje u običnom „vizualnom testu“, sjeo pokraj kolega i odjednom se suočio s neobičnim fenomenom – svi kolege prije njega na vrlo jednostavno pitanje odgovarali su pogrešno.

Pitanje je glasilo: „Crta koju vidite s lijeve strane jednake je dužine kao crta A, B ili C?“ (slika desno). Premda je ispravan odgovor bio očigledan (C), lažni ispitanici koji su bili u dosluhu s eksperimentatorom redom su davali isti, ali pogrešan odgovor (recimo, odgovor A). Na kraju bi pravi ispitanik ostao zbunjen.

Zakon većine

Premda je Solomon Asch krenuo od hipoteze da se ljudi neće složiti s nečim što je očigledno pogrešno, rezultati eksperimenta su ga itekako iznenadili. Čak u 32 posto slučajeva ispitanici su se složili s većinom. To znači da je gotovo trećina ljudi spremna odbaciti svoje viđenje stvarnosti i prihvatiti tuđu, iskrivljenu percepciju zato što više vjeruju drugima nego sebi.

Ovaj je fenomen prisutan svagdje. Kad kupujete knjigu i naiđete na onu koja je označena kao „bestseler“, to znači da ju je kupilo jako puno ljudi. To, naravno, ne znači da je knjiga dobra, ali negdje u sebi vjerujete da su svi ti ljudi odlučili „ispravno“, odnosno da će se knjiga svidjeti i vama. Cavett Robert, jedan od pionira psihologije prodaje istraživao je što bi potencijalne kupce uvjerilo da je proizvod koji im se nudi kvalitetan i zaključio: „Budući da 95 posto ljudi spada u imitatore, a samo pet posto u inicijatore, postupci drugih najsnažniji su dokaz koji možemo pružiti.“

Imitiranje

Dakle, kada nismo sigurni što zapravo želimo ili smo suočeni s pritiskom većine, lakše nam je prikloniti se drugima nego se izložiti i pokazati da razmišljamo ili vidimo drukčije. Lako je postati imitator jer nam je sklonost oponašanju prirođena. Kao djeca, učili smo „po modelu“ – oponašali smo roditelje, starije sestre i braću te tako učili o životu. Kasnije smo imitirali srednjoškolske idole, pjevače, glumce, prijateljice koje su imale poseban odjevni stil. Zatim smo slijedili svoje mentore na poslu i druge autoritete koji su nam se činili boljima ili zrelijima od nas.

Imitiranje je iznimno važno za razvoj ličnosti i cjelokupnu evoluciju ljudskog roda. Bez te sposobnosti ljudska bi rasa ostala na nezamislivo niskom stupnju razvoja. Oponašanjem nekoga tko se dobro služi Photoshopom i sami učimo svladati taj program, kao što su naši davni preci imitiranjem nekoga tko pali vatru i sami naučili paliti vatru.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci