Kako zavoljeti sebe?

Voljeti sebe zvuči tako logično, uobičajeno, prirodno. Kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Bilo bi divno kada bi to zaista bilo tako, kada bismo se mogli pogledati u ogledalo, namignuti si i reći: Od danas se volim i – to je to. Međutim, na toj, mentalnoj razini (odlučujem se voljeti) ljubav prema sebi je tek skup riječi

Uloga žrtve i samoljublje

Ispod te opće odluke krije se još niz svakodnevnih odluka koje često ne povezujemo s pažnjom i ljubavlju prema sebi. Na primjer, hoću li:

  • pristati na druženje s ljudima koji me iscrpljuju?
  • dopustiti da mi sitnice odvrate pozornost od istinskih prioriteta?
  • razbijati glavu tražeći način za ispunjavanje tuđih očekivanja?
  • poslušati glas straha koji kaže „nećeš uspjeti“?
  • učiniti ono što drugi žele kako ne bih ispala sebična?
  • zaboraviti svoje životne snove i nastaviti gledati TV?
  • zašutjeti i pognuti glavu kad me netko uvrijedi?
  • pretrpavati se poslom i zaboravljati se odmarati?

Dva najveća otrova koja onemogućuju ljubav prema sebi su: uloga žrtve i samoljublje. Prvi otrov temelji se na bacanju sebe u sjenu, a drugi se zasniva na obrnutom sjenčanju – zatamnjivanju drugih kako bismo istaknuli, osvijetlili sebe.
Kao i u bilo kojem drugom odnosu (prema partneru, djetetu, psu, univerzumu), ljubav prema sebi se razvija. Stvara se upoznavanjem, suosjećanjem i njegovanjem sebe. Osim što nas čini mirnijima i sretnijima, razvijanje ljubavi prema sebi je i pokazatelj univerzalne odgovornosti prema drugima. Jer, kada smo iznutra, sa samima sobom dobro, mnogo bolje djelujemo i u svim drugim aspektima života. Nažalost, u današnjem društvu se, po tradiciji, često veliča i njeguje uloga žrtve. Imamo kolektivnu, generacijski prenesenu zabranu na voljenje sebe i programiranu uputu da na štetu sebe moramo paziti na druge. No sve dok ljubav mjerimo prema tome koliko smo spremni „zgaziti sebe“, vrtjet ćemo se u začaranom krugu jer takvi zgaženi nemamo kapaciteta voljeti.

zavoljeti sebeNjegovanje sebe

Poziciju žrtve lako je prepoznati. Evo nekoliko vrlo jasnih pokazatelja da nam se ta mučna uloga uvukla (ili nam se polako uvlači) pod kožu:

  • ako izrazito želimo pomagati drugima, a ne možemo pomoći sebi
  • ako zbog osjećaja krivnje stalno preispitujemo svoje ponašanje
  • ako vjerujemo onima koji ne vjeruju u naše sposobnosti
  • ako često osjećamo bespomoćnost i samosažaljenje
  • ako smo okruženi ljudima koji se stalno žale
  • ako se često osjećamo iskorišteno
  • ako ne znamo reći ne

Ako smo većinu života radili nešto za druge, može nam biti veoma teško prebaciti sklopku i početi odlučivati, istraživati život i uživati u njemu ponajprije radi sebe. Ključnu spoznaju u toj igri (neželjenih) uloga možemo izraziti rečenicom: Da bismo voljeli druge, ne moramo prestati voljeti sebe. U svojoj vlastitoj koži, odnosno sami sa sobom, provodimo 100 posto svojeg životnog vremena. To je odnos koji najdulje traje i koji osjećamo (kako u svojim tamnim, tako i u svojim svijetlim tonovima) konstantno. Zato nije pogrešno voditi računa o sebi. Povremeno staviti sebe na prvo mjesto nije sebično, već realno i logično.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci