Kako sustav nagrade i kazne djeluje na nas?

Što god činili, često podsvjesno očekujemo da će netko, pozitivno ili negativno, reagirati na naše postupke, pa bio to i sam Bog. Na taj način izbjegavamo učiti iz vlastitih postupaka

Kakva moram biti da zaslužim...

Hoću li biti nagrađena? Jesam li zaslužila nagradu ili kaznu? Što moram napraviti da bih bila nagrađena? Kakva moram biti? Takva su pitanja iznimno česta. Ali ne postavljamo ih naglas, nego u mislima. Nitko ih ne čuje i zato zaista malo ljudi zna koliko sustav nagrade i kazne utječe na ljudsko ponašanje.

Krenimo s primjerom. Tina ima 34 godine, a dosad je imala samo nekoliko ljubavničkih veza. Svaki se put veza prekidala tako da bi se ona strašno zaljubila, a muškarac bi je na kraju odbacio zbog svoje supruge ili djevojke. Njezino je glavno uvjerenje: „Ako pokažem muškarcu da sam divna osoba, on će me nagraditi svojom ljubavlju.“ Zaključak koji je izvela iz neuspjelih pokušaja jest: „Ne zaslužujem ljubav.“ Nesvjesno je birala zauzete muškarce jer se za njih trebala boriti. Trebala se natjecati sa suparnicom i biti bolja.

Sila koja dijeli svima po zasluzi

Problem sa sustavom nagrade i kazne vrlo je raširen i teško iskorjenjiv. Zašto? Zato što je to bio jedan od dva osnovna sustava učenja kad smo bili djeca. Kad smo prvi put rekli „mama“, roditelji su bili oduševljeni i mi smo shvatili da treba tu riječ što više izgovarati. Kad smo prvi put prohodali, većina nas dobila je mnogo divljenja i pohvala. Kad smo dobro naučili lekciju, dobili bismo nagradu – dobru ocjenu. Kad bismo bili dobri i poslušni – dobili bismo pohvalu od roditelja. Ili, čak i ako nismo dobivali pohvale, barem smo, zadovoljavajući kriterije roditelja, izbjegavali kazne.

Sustav nagrade i kazne toliko je ukorijenjen u našu biologiju da postoje poznati dopaminski putovi koji reagiraju na nagradu. Tim smo se putovima često koristili kad smo bili djeca, pa se mozak naviknuo povezivati nagradu s osjećajem sreće i užitka. Zato se odrasloj osobi jako teško odviknuti od promatranja svijeta kroz prizmu nagrada i kazni, i zato mnogi odrasli do kraja života ostaju u uvjerenju da svijetom upravlja neka sila (Univerzum) ili osoba (Bog), koja je pravedna i koja svima dijeli po zasluzi, premda cjelokupna slika svijeta upućuje na upravo suprotno. Čime su djeca u Africi zaslužila gladovati?

Pravedni roditelj

Vjerovanje u pravednu silu dječje je vjerovanje u savršenog, pravednog roditelja koji nagrađuje i kažnjava upravo onda kada treba i upravo onoliko koliko treba. To vjerovanje ne bi bilo nikakav problem da ljudima zaista na ozbiljan način ne komplicira živote. To vidimo na primjeru Tine, a i mnogih drugih ljudi koji upadaju u snažno samookrivljavanje zato što bolest u obitelji ili dobivanje otkaza s objašnjenjem da su višak tumače kao kaznu. Kažnjeni su, a ne znaju čime su to zaslužili.

Sustav nagrade i kazne funkcionira kao neka vrsta droge. Vjerovanje u nagradu pokreće u mozgu procese koji su vrlo slični onima koje stvaraju pojedine droge. Na osjećaj nagrađenosti, povlaštenosti ili „pomilovanosti odozgo“ lako se i prirodno navući. Samo, problem je u tome što je, kao i kod svake ovisnosti, potrebno sve više i više droge da bi se održalo povišeno raspoloženje, a to znači – stalno osvajati pehare, stalno zasluživati nove pohvale, stalno dokazivati svoju dobrotu ili sposobnost.

Bolna iskustva

Međutim, neuspjesi i nesreće dio su svakoga životnog puta, a uvjerenje da je riječ o zasluženim kaznama čini te nesreće i neuspjehe mnogo, mnogo bolnijima.
Osim toga, interpretiranje životnih događaja kroz prizmu sustava nagrade i kazne egocentrično je i ne dopušta nam da u dovoljnoj mjeri vidimo, odnosno doživimo druge ljude. To je najlakše objasniti na primjeru Tine, koja muškarčevu pažnju interpretira kao nagradu, a zanemarivanje ili odbacivanje kao kaznu.

A gdje je tu muškarac? Gdje su njegovi izbori, njegove odluke, njegove želje i njegovi osjećaji? Zar nije moguće da je on s njom zato što mu, recimo, nedostaje da mu se supruga divi? Zar nije moguće da je odbacuje zato što mu jednostavno više nije privlačna, pa je našao novu ljubavnicu?

A što ako to nije nagrada?

U trokutu između Tine, muškarca i „univerzalnog autoriteta“ koji nagrađuje i kažnjava – pravog, stvarnog muškarca, s njegovim željama, potrebama i odlukama, zapravo nema. U toj interakciji postoji samo Tina i „univerzalni autoritet“ koji je nagrađuje ili kažnjava, a muškarac je pasivni objekt, nagrada koja će joj biti dodijeljena ako je zasluži ili ako bude dovoljno dobra.

Proces odvikavanja od droge zvane „zasluži, pa ćeš biti nagrađen(a)“ za većinu je ljudi prilično težak jer mijenja cjelokupnu sliku njih samih i svijeta. Ta promjena zadire u duhovna uvjerenja, u osjećaj kontrole i u potisnute emocije. Međutim, koliko god bilo teško, to odvikavanje zaista je važno.

Prvi korak koji možete učiniti jest primijetiti kada na taj način interpretirate događaje i zapitati se: „A što ako to nije nagrada?“ Ili: „Što ako to nije kazna?“ Čim si otvorite mogućnost za drukčije razmišljanje, past će vam na pamet mnoštvo drugih odgovora. Međutim, to otvaranje podrazumijeva hrabrost za otpuštanje imaginarne kontrole koju daje vjerovanje u sustav nagrade i kazne. Svijet nakon tog otpuštanja djeluje mnogo kaotičnije, ali i donosi nov osjećaj slobode.

Tomica Šćavina, psihologinja

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci