Kako prevladati strah od gubitka

Neki psiholozi strah od smrti smatraju korijenom svih strahova. Ako se bojimo da ćemo izgubiti posao, bojimo se zapravo da nećemo imati što jesti, da ćemo završiti na ulici i umrijeti. A to je zapravo smiješno. Psihologinja Tomica Šćavina razlaže strahove i pomaže nam da napnemo jedra i dok smo tu - živimo!

Što biste radili da vam je ovo posljednji dan života?

Prolaznost materije je toliko očita da nas neprestano suočava s pitanjima: otkud ova stvarnost, otkud postojanje, otkud život? U svoj toj prolaznosti ima li nešto vječno? Uranjajući ispod krute površine materijalne stvarnosti i pitajući se: „Što je smrt?“ zapravo se pitamo: „Što je život?“ Sasvim je svejedno odakle ćemo krenuti. Istinsko istraživanje života isprepleteno je s istraživanjem smrti. To je sama srž našeg postojanja. Kako smo nastali, tako ćemo i nestati. Kako smo postali, tako ćemo i prestati. A to „kako“ je ono što tijekom života možemo istraživati.

Kako biste se osjećali kad biste znali da je ovo posljednji dan vašeg života? Ili, da se približimo još malo, da su vam ovo posljednji trenuci? Iz te perspektive izgleda li svijet drukčije? Jesu li mirisi i dodiri intenzivniji? Iskrsavaju li vam u prvi plan neke nove životne vrijednosti? Jesu li vam prioriteti u glavi drukčije poredani?

Male smrti

Njegujući svjesnost o tome da smo tu, na ovom planetu privremeno, a ne zauvijek, možemo uvelike podići kvalitetu života. Inače, lako se možemo uhvatiti u zamku zvanu „nemam vremena“. Treba obaviti ovo, srediti ono… lako je vrijeme ispuniti obvezama ili se jednostavno iz dana u dan gubiti u nebitnim stvarima tipa: gledanje sapunica, listanje trač-magazina, sjedenje na kavama.

ženaDezorijentirani kaosom brzog života, često baš najvažnije stvari postavljamo negdje na dno prioriteta. Za posvećivanje sebi, svojem unutarnjem miru, ljubavi, svojim bližnjima ili ostvarivanju svojih snova i ambicija nikako da uhvatimo dovoljno vremena.

Promotrimo li malo svoj život, možemo primijetiti da u nama stalno nešto umire. Male smrti su svugdje prisutne. Prekid veze, selidba, ugibanje kućnog ljubimca, prestanak pušenja, otkaz na poslu. Sa svakom većom promjenom dolazi suočavanje s gubitkom. Nešto prestaje. Kad ispred sebe vidimo neku bolju, kvalitetniju zamjenu za ono od čega se odvajamo, onda je sve u redu. Ali nije uvijek tako. Ponekad idemo na lošije, padamo s konja na magarca. To se, u psihološkom smislu, događa i iznutra, u odnosu prema samima sebi. Ponekad pozitivna slika o sebi umire i pretvara se u negativnu, a ponekad se događa suprotno.

Nećemo moći živjeti bez ljubavi?

Neki psiholozi strah od smrti smatraju korijenom svih strahova. Ako se bojimo da bismo mogli izgubiti posao, bojimo se zapravo da nećemo imati što jesti, da ćemo završiti na ulici i umrijeti. Ako se bojimo prekida veze, bojimo se da bez ljubavi (ili partnera) nećemo moći živjeti. Ako se bojimo javnog nastupa, bojimo se da će nas neprihvaćanje drugih opet odvesti u neki vid propasti.

Mada je takvo tumačenje pomalo ekstremno, možemo ga uzeti kao polazišnu točku za istraživanje svojih strahova. Kad se suočavamo s nekom situacijom koja nas plaši, možemo se zapitati: Što je najgore što bi se moglo dogoditi? Ako pođe nizbrdo, kakva vrsta smrti je u podlozi: fizička (umrijet ću od gladi), psihološka (smrt pozitivne slike o sebi – ja sam jadna, nesposobna, loša i sl.), socijalna (smrt pozitivne slike pred drugima – ja sam crna ovca, nisam kao drugi i sl.)? Prihvaćajući smrt kao sastavni dio života možda otkrijemo da smrti i nema, već je jedino što se stalno događa – preobrazba.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci