Kako pamtimo

Kad pogledamo unatrag, čega se sjećamo? Lijepog ili ružnog, početka ili kraja? Naš um prepričava priču o našem životu, no ona katkad uopće ne mora odgovarati stvarnom iskustvu. Psihologinja Tomica Šćavina otkriva nam kako funkcionira pamćenje i kako ono djeluje na naš osjećaj sreće u životu

Sedam godina (ne)sreće

Izraelsko-američki psiholog Daniel Kahneman došao je do zaključka da postoje dvije vrste sreće. Prva se temelji na doživljaju, odnosno iskustvu života, a druga na pamćenju, odnosno priči o vlastitu životu. Prva je vezana uz to kako se osjećate u životu, a druga je vezana uz to kako se osjećate u vezi sa životom. Niste primijetili razliku? Naizgled mala razlika između „u svojem životu“ i „u vezi sa svojim životom“ zapravo je vrlo bitna.

Kako bi razjasnio ove dvije vrste sreće, Kahneman se koristi pojmovima: „iskustveno ja“ i „pamteće ja“. „Iskustveno ja“ živi u sadašnjosti i doživljava upravo ono što se događa, a „pamteće ja“ je pripovjedač koji na temelju iskustava kroji priče. Ta dva „ja“ poimaju sreću na sasvim različite načine.

kako pamtimoEvo jednog vrlo jednostavnog primjera. Nedavno sam razgovarala s prijateljicom koja je provela sedam godina u sretnom braku. Znam da je brak bio sretan jer je u tih sedam godina svaki put kada bismo se srele sjala od sreće i pričala kako joj je lijepo. Međutim, njihov brak je završio naglo, suprugovim preljubom. On se zaljubio u drugu ženu i, prema riječima moje prijateljice, „njihovih sedam godina braka je uništeno“. No je li tih sedam godina zaista uništeno? Ne. Njezino „iskustveno ja“ doživjelo je sedam godina sreće, ali njezino „pamteće ja“ kaže da sve to zajedno ništa ne vrijedi jer je završilo kako je završilo. Šteta. Kraj je uspio pokvariti doživljaj, zbog čega je cjelokupno iskustvo etiketirano lošim.

Zašto nam kraj priče boji cijelo iskustvo?

„Pamteće ja“ priče o iskustvima stvara automatski. Ako vas netko pita da mu ispričate nešto što se dogodilo prije dva dana ili prije dvije godine, lako ćete to ispričati mada odgovor niste unaprijed pripremili. „Pamteće ja“ stvara priče po nekom svojem principu u kojem je kraj izrazito bitan.

David Kahneman uspio je to i znanstveno potvrditi. U svojem je istraživanju jednoj grupi ispitanika puštao snimak glasne, neugodne buke, a drugoj grupi je puštao istu glasnu, neugodnu buku nakon koje je uslijedilo i razdoblje manje neugodne buke. Druga grupa ispitanika cjelokupno je iskustvo na kraju ocijenila puno manje neugodnim nego prva grupa, mada su zapravo bili podvrgnuti jednako neugodnoj buci kao i ovi u prvoj grupi, a uz to su dobili još i porciju nešto manje neugodne buke. Dakle, poboljšanje na kraju pomoglo je ispitanicima da njihovo „pamteće ja“ u svoju ladicu sjećanja pospremi ljepšu priču.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci