Kako naučiti kontrolirati misli?

Što vam poručuju rečenice koje se roje u vašoj glavi? Kojim riječima reagirate na stresne situacije ili neočekivane događaje? Razgovarate li sa sobom onako kako ni u snu ne biste s dragom osobom? Unutarnji samogovor može nas povrijediti poput mača, ali i pogurati prema naprijed kao prijatelj koji je pun razumijevanja i situaciju promatra iz realne pozicije. Najvažnije pitanje je kako ostvariti ovo potonje jer naše misli kreiraju naše osjećaje, ali i utječu na naše postupke i uspjehe

60 000 misli dnevno koje nam određuju život

Neprestano razgovaramo sami sa sobom. Kroz glavu nam dnevno prođe i više od 60 tisuća misli, a na većinu njih ne obraćamo veliku pozornost. Puštamo da se taj automatski, unutarnji dijalog odvija i razvija po nekoj vlastitoj inerciji, ne razmišljajući o tome koliko snažno riječi koje si upućujemo djeluju na nas.

Danas je dobro poznato da naše misli utječu na naše osjećaje, i u konačnici, na ponašanje. A kad prepustimo mislima da vode glavnu riječ, kao da nekom strancu predamo kormilo svog životnog broda. Hoćemo li jedriti na jahti ili se ljuljati u ribarskoj barci često ovisi upravo o tom unutarnjem monologu.

Većina misli su negativne

Nažalost, većina riječi koje si svakodnevno upućujemo su negativne, kontraproduktivne i potkopavaju nas ili sprečavaju da uživamo, pa plutamo morima životnih situacija u plovilu koje su za nas odabrale naše misli.

Ono što si govorimo, vrijeme i način kako to činimo, utječu na naše samopouzdanje i uvjerenja o vlastitoj učinkovitosti, tj. stvara sliku o našoj vrijednosti kao bića. Ako se konstantno prekoravamo, nazivamo pogrdnim imenima ili osuđujemo svoje postupke, s vremenom ćemo početi vjerovati kako su te tvrdnje istinite (čak i ako nisu) i da ništa bolje od čamca koji propušta nismo ni zaslužili.

Naše stanje ne ovisi o događajima, nego o našoj interpretaciji tih događaja

S obzirom na to da misli imaju tako veliku moć nad našim životom, ne bismo li trebali nastojati da one budu realne i potkrijepljene činjenicama? U većini slučajeva, naime, naše su misli daleko od istine. Kad smo tužni, ljuti ili anksiozni, imamo naviku svaliti krivnju na vanjske okolnosti; na šefa, kolegu, partnera, roditelja, prijatelja...  Danas mnogi psiholozi smatraju da životne okolnosti imaju vrlo malu ulogu u tome kako se osjećamo i kako se ponašamo.

„Stvarni su krivci, zapravo, naše misli“, kaže Sanja Petrić, magistra psihologije, iz zagrebačkog centra Mentalni trening. „Ne radi se o tome koji je događaj u nama izazvao ljutnju, tugu ili tjeskobu. Važnija je naša interpretacija određene situacije i ono što mi smatramo da se dogodilo.“

Kognitivno-bihevioralna terapija

Naše su interpretacije događaja, naime, vrlo često pogrešne, vrlo daleko od stvarnosti, u što ste se možda i sami uvjerili. Kako bi nam pomogla razlučiti zbilju od misaonih sanja, taj problem rješava kognitivno-bihevioralna terapija, psihoterapija koja se bavi većinom emocionalnih problema i poremećaja. Ona nas ne uči kako razmišljati pozitivno, nego racionalno i realno.

Uči nas kako razlučiti vlastitu interpretaciju događaja od one stvarne. Drugim riječima, pomaže nam osvijestiti unutarnji razgovor sa sobom da bismo ga mogli stavili pod lupu – racionalno ispitati svoje misli, uzimajući u obzir samo činjenice, a stavljajući na stranu ono što naše nesvjesne misli konstruiraju.

Ideja da naše misli utječu na naše emocije i ponašanje nije nova. Još je grčki filozof Epiktet, predstavnik rimskog stoicizma, rekao: „Ljude ne uznemiruju stvari, nego vjerovanja o stvarima.“ Dvadeset stoljeća poslije, Aaron Beck, utjecajni američki psihijatar i otac kognitivno-bihevioralne terapije (KBT), otkrio je da se taj najpopularniji psihološki tretman današnjice temelji upravo na toj ideji.

kako kontrolirati misli

'Ja sam mu dosadna. On će me vjerojatno pokušati ostaviti...'

Prije nego li je razvio KBT, Beck je radio s pacijentima koji su patili od depresije. Kako ni nakon duljeg perioda nije postigao velik uspjeh, posumnjao je da mu pacijenti ne otkrivaju neke misli kojih, zapravo, ni sami nisu bili u potpunosti svjesni jer nisu znali kako se na njih fokusirati. Tada je Beck kod svojih pacijenata počeo proučavati te tzv. prolazne misli. Primjerice, s jednom je ženom, koja je patila od anksioznosti, dulji period otvoreno diskutirao o njezinim seksualnim konfliktima, ali bez napretka.

Jednog dana, Beck ju je upitao što misli o onome o čemu priča. Odgovorila mu je: „Ja sam mu dosadna... Ovo zvuči blesavo... On će me vjerojatno pokušati ostaviti.“ Psihijatar je shvatio da uzrok njezine anksioznosti ne leži u seksualnim konfliktima, nego u samokritičnosti i strahu od osude. Takve je misli nazvao „razgovor sa sobom“ ili „unutarnji samogovor“ pojašnjavajući kako tih misli često nismo potpuno svjesni te da vježbanjem možemo naučiti kako se na njih koncentrirati.

O čemu sad razmišljam?

„Možda izgleda teško, čak i nemoguće, ali možemo naučiti kontrolirati svoje misli“, ohrabruje nas psihologinja Petrić. Unutarnji samogovor nisu oni očiti razgovori sa sobom, kao kad, na primjer, već drugi put u tjedan dana zaboravimo ključeve od stana u automobilu, pa se počastimo nizom uvredljivih epiteta o svojoj inteligenciji, nego je to unutarnji dijalog sa sobom koji nije tako očit.

To su one situacije u kojima se zbog nekog događaja osjećamo loše, a ni sami točno ne znamo zašto ili nemamo pravi razlog. „Da bismo naučili objektivno sagledati svoje misli, u tim se trenucima trebamo upitati: O čemu sada razmišljam? jer je prvi korak u mijenjanju misli njihovo osvješćivanje“, pojašnjava Petrić.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci