Je li pristojnost stvar prošlosti?

Gdje su nestali pristojnost i lijepe manire? Ako je suditi prema novim generacijama, to su vrline prošlosti, a ako je vjerovati psiholozima, riječ je o resursima koji izviru iz našega bića i trebamo ih njegovati. No, uljudni možemo biti samo ako se ne osjećamo ugroženima

Smijem li vas zamoliti...

Ana, njemačka psihoterapeutkinja koja živi u Švicarskoj, ispričala je šaljivu zgodu koja ju je prvih dana boravka u Zürichu potaknula da se podrobnije pozabavi temom pristojnog ophođenja u međuljudskoj komunikaciji. Ana je rodom iz Hamburga, grada u kojem je „sočno“ izražavanje, karakteristično za svijet pomoraca, ostavilo svoj trag – govori se kratko i jasno, bez uvijanja. I tako je Ana ušla u krasno dekoriranu, mirisnu pekarnicu u kojoj je sve blistalo od ljupkosti i svojim dubokim glasom naredila: „Dajte mi dvije žemlje!“ Sasvim normalna i jasna poruka, a ipak se ljubaznoj prodavačici zaledio osmijeh na licu i nije uspjela suspregnuti zgranuti pogled.

Zavladao je tajac. Ana je, unatoč svom lučkom podrijetlu, bila tankoćutna i osjetljiva te se upitala što je krenulo po zlu? Odgovor joj je stigao odmah, sa sljedećim kupcem, djevojkom koja je s dražesnim osmijehom na licu upitala: „Smijem li vas zamoliti da budete tako ljubazni i date mi ono pecivo?“ Za švicarsko okruženje Ana je naprosto bila nepristojna i neuglađena.

Kodeks ponašanja

Koje sve elemente obuhvaća pristojnost, do kojih razina komunikacije seže? Mnogo toga nesvjesno iščitavamo iz načina kako osoba komunicira i o njoj na osnovi toga donosimo sud. Ako ostanemo pri navedenom primjeru, Anina rečenica je vrlo jasna i, polazeći od nivoa čiste informacije, nije bilo potrebno ništa dodavati. Rečenica Švicarke obuhvaća pregršt različitih poruka – iskazuje poštovanje prema drugoj osobi, traži dopuštenje, izražava pohvalu za ljubaznost, u sebi sadrži tračak osobnog susreta pogleda i osmijeha, ostavlja dublji trag.

Pristojnost se površno često povezuje s poznavanjem i praćenjem određenog kodeksa ponašanja. U prošlim stoljećima pristojno je ponašanje prije svega bilo oznaka pripadnosti višem društvenom staležu, a djeca su od malih nogu prolazila zahtjevan trening koji je imao cilj naučiti ih da zatome svoju prirodnu spontanost u ime uštogljene etikete. Upravo taj kontekst pridonio je tome da pristojnost dobije prizvuk umjetnog, prijetvornog, neautentičnog.

Ponekad tako i jest, svatko može naučiti pristojno se ponašati radi koristoljublja, s ciljem ostavljanja određenog dojma. Kao što je jednom netko rekao – svaka bitanga se može naučiti ponašati pristojno, ostajući u duši gruba i neotesana, no, s druge strane, teško će se iskonski profinjena i suosjećajna osoba ponašati bilo kako drukčije negoli pristojno.

Potiskivanje sebe

Čaroliju iskonske pristojnosti čini pažljivost, obazrivost, poštovanje i velikodušnost – u odnosu na druge i samog sebe! Pristojnost podrazumijeva sposobnost uzeti o obzir poziciju druge osobe i ponekad biti u stanju staviti njezine potrebe ispred svojih. Upravo ova zadnja rečenica u sebi krije jedan od razloga zašto je društvo krenulo putom kulture nepristojnosti. U nekom je trenutku stavljen prevelik naglasak na potiskivanje sebe i stavljanje drugih na prvo mjesto.

Naročito je tako kod žena jer majčinski poriv, duboko usađen u ženske gene, podrazumijeva da su djeca na prvome mjestu. Definicija pristojnosti izgubila je onaj drugi dio rečenice „…prema sebi!“ i postala etiketa kojom se označavala politika represije i zatočenosti unutar nametnutih okvira. Pristojno ponašanje otkinuto je iz svojih prirodnih korijena i postalo je sinonim za sputanost, otuđenost, neautentičnost, represiju.

Umjetna, prijetvorna pristojnost

Iščupano izvan konteksta, pristojno ponašanje, bonton, lako postaje nešto umjetno, prijetvorno, površinska glazura na neizbrušenoj površini. Prvobitni smisao pristojnog ponašanja izvire iz unutarnjih vrijednosti i stava prema životu te u tom slučaju njegovi korijeni sežu duboko, u samo tkanje osobnosti. Pristojnost koja je odraz unutarnjeg stava razlikuje se od nametnutih i ishitrenih oblika ponašanja. Iskonska pristojnost izvire iz obazrivosti, empatije te zdravog osjećaja za osobne granice i vlastito mjesto u širim sustavima.

Iskonski pristojna osoba bit će (gotovo) uvijek svjesna drugih i njihovih potreba, što su temelji emocionalne i socijalne inteligencije. To nipošto ne treba poistovjetiti s potiskivanjem i odustajanjem od vlastitih poriva i želja, jer da bi bila u ravnoteži, obazrivost „prema van“ mora biti praćena istim stavom „prema unutra“, tj. samom sebi. Kad se uravnoteženo pristojna osoba odluči suprotstaviti drugima i izboriti za vlastite želje, ona će to učiniti odlučno i mirno, bez nastojanja da povrijedi drugog ili umanji njegove potrebe kako bi opravdala svoje.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci