Istina koju vam nitko ne govori: Vrijedite i važni ste!

Osjećaj da smo važni, da svijet u kojemu živimo bez nas ne bi bio cjelovit – mnogima je stran. To odvajanje od vlastite vrijednosti nastaje još u ranome djetinjstvu, a u odrasloj dobi donosi nam mnogo boli i nesigurnosti. Ipak, naučimo li se prema sebi odnositi na plemenit način i vrednovati svoja djela, mogli bismo nanovo otkriti svoju istinsku kvalitetu

Veličanje ljepote, veličanje uspjeha

Je li moguće imati dobar osjećaj vlastite vrijednosti nakon odrastanja u obitelji u kojoj taj osjećaj nije podržavan? Je li moguće biti na miru sa svojim kvalitetama i uživati u njima ako živimo u društvu koje svojim izokrenutim vrijednostima potiče osjećaj manje vrijednosti – od veličanja ideala ljepote koji većina ljudi nikad neće dostići do veličanja uspjeha i stila života koje većina ljudi nikad neće imati? Moguće je. Put je dugotrajan, ali zanimljiv i pun smisla.

Istaknuto ‘ja’

Kad ste s nekim tko se hvali svojim uspjehom, ističe svoje bogatstvo, stalno priča o svom djetetu ili naglašava kako se druži s važnim, uspješnim ljudima, vjerojatno vam ide na živce. Možda katkada u vama izaziva i potrebu za natjecanjem ili agresivnu želju da tu osobu spustite na zemlju. Možda će se u vama pojaviti i osjećaj sažaljenja, jer je taj netko „jadan“, iako to žaljenje zapravo neće biti suosjećanje, nego način da se, barem pred samima sobom, izdignete i zasjenite onog tko je zasjenio vas.

Kad se tridesetogodišnjak vozi kvartom u skupom automobilu i važno se smješka, nitko u njemu ne vidi zlostavljano ili zanemareno dijete. Kad netko priča o tome kako je dobar s ovim ili onim umjetnikom, poduzetnikom, arhitektom ili nekom važnom ili popularnom osobom, nitko u toj osobi ne vidi neprihvaćeno dijete čije su kvalitete unutar obitelji ostale nevidljive.

Svi vidimo ono što je gurnuto u prvi plan – istaknuto „ja“ koje je predstavljeno kao važno, snažno, vrijedno, željeno. I to „ja“ nam smeta. S njim se ne možemo povezati, iako je ono bačeno u pravi plan upravo iz želje za povezivanjem.

Prva slika naše vrijednosti

Kolijevka osjećaja vlastite vrijednosti (ili nevrijednosti) je obitelj. Nekada smo svi bili mali u odnosu na roditelje, a neki i u odnosu na stariju braću i sestre. Unutar obitelji ti „veliki“ su oni koji imaju mogućnost buđenja osjećaja vrijednosti u onima „malima“. To mogu raditi na puno načina, a prvenstveno uvažavajući njihove osjećaje, poštujući njihove želje i dopuštajući im da, u skladu sa svojom dobi, donose svoje odluke.

Roditelj koji dječji svijet smatra jednako vrijednim i važnim kao i svoj, djetetu će to pokazati tako što će se lako spustiti na dječju razinu i zrcaliti mu njegov svijet, a roditelj koji je suviše vezan za svoje životno iskustvo i u tom iskustvu vidi „onu pravu vrijednost“ to neće moći. On će djetetu, svojom „vrijednošću“ iskusne, odrasle osobe ostati nedostižan.

Upravo zbog te nedostižnosti, dijete će poslije, u odrasloj dobi pokušavati osvojiti vrednovanje drugih, truditi se ispunjavati očekivanja i biti poslušno ili se pak nadmetati i biti hvalisavo. Uzoraka ponašanja koji proizlaze iz osjećaja manje vrijednosti je zaista puno. A jednako toliko puno je i načina na koji se taj osjećaj pokušava sakriti.

Druženje s manje uspješnim, manje lijepim...

Osjećaj manje vrijednosti na razne nas načine može voditi kroz život. Može nas voditi u druženje samo s manje uspješnim, manje lijepim ili manje važnim osobama kako bismo si osigurali dovoljnu dozu divljenja i uz njih se osjećali dovoljno sigurno. Može biti i suprotno – osjećaj manje vrijednosti može nas vući u društvo uspješnih i važnih ljudi jer nam prihvaćanje tih ljudi stvara iluziju da smo i sami uspješni i važni.

Osjećaj manje vrijednosti može nas tjerati na iscrpljujuće dokazivanje na poslu ili u zaljubljivanje u nekog tko ima loš karakter, ali i vrijednosti koje nam nedostaju – primjerice popularnost, važnost, kreativnost, samopouzdanje, ljepotu ili uspjeh.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci