Davanje i primanje

Ima ljudi koji uglavnom daju i onih koji uglavnom uzimaju. Prvi teško primaju jer se boje da će nešto izvana razoriti njihov svijet, a drugi se boje dati da ne bi doživjeli osudu svojih osjećaja i misli. Psihologinja Tomica Šćavina pomaže vam da otkrijete u sebi nepresušan izvor s kojeg možete davati i primati bez zadrške

Živimo u svijetu koji potiče na razdvajanje, na otuđenost i fragmentaciju. Kolektivno psihičko naslijeđe je takvo da iz generacije u generaciju stvaramo svijet koji je nesiguran, kaotičan, a nerijetko i okrutan. Da bismo stekli globalnu sliku o svijetu kakav trenutačno jest, dovoljno je nekoliko dana zaredom gledati dnevnik ili kupiti novine. Slika svijeta u kojem živimo je prilično siva. S druge strane, na tom istom planetu nailazimo na iznimne prirodne ljepote, na inspirativne umjetnike i ljude sklone neizmjernom altruizmu.

Spektar ljudskosti veoma je širok – seže od najokrutnijeg ubojice pa sve do altruista koji je cijeli život posvetio drugima. U tom rasponu između Hitlera i Gandhija imamo goleme mogućnosti izbora. Ponekad treba zauzeti stav i boriti se, a ponekad se najbolje predati. Od nekih ljudi ćemo se zaštititi, a nekima ćemo se otvoriti. U jednom razdoblju života osjećat ćemo da rastemo i razvijamo se jedino ako se posvetimo drugima, a u nekom drugom osjetit ćemo da je pravo vrijeme za posvećivanje sebi i poniranje unutra.

„Svatko od nas je zapravo cijelo čovječanstvo“, izjavio je kvantni fizičar David Bohm. „Posegnuvši duboko u sebe, možemo dosegnuti samu esenciju čovječanstva. Sposobnost pojedinca da bude osjetljiv na tu esenciju ključ je promjene svijesti cjelokupnog ljudskog roda.“

Put prema esenciji

Tu lijepu i duboku misao jednostavno je razumjeti, ali nije baš tako jednostavno primijeniti u praksi. Nije uvijek lako posegnuti u vlastitu dubinu i doživjeti esenciju čovječanstva o kojoj Bohm priča. U kaosu brzog života, jureći iz kuće na posao i s posla kući, razmišljajući o nervoznim kolegama i poslovnoj konkurenciji, okruženi reklamama i jumbo plakatima koji se bore za našu pozornost, lako je ostati na površini stvarnosti.

Lako je povjerovati da su ljudi po svojoj naravi sebični i koristoljubivi, da je utjecaj okoline prejak ili da se mora živjeti po nekoj unaprijed utvrđenoj formuli. Lako je dignuti ruke od donošenja odluka, preuzimanja odgovornosti za svoje postupke ili stvaranja iskrenih, ravnopravnih odnosa.

Dugoročno gledano, odustajanje od usmjerenosti prema esenciji čovječanstva vodi samo u frustraciju, ignoranciju ili tupost. A kad se osjećamo frustriranima, tupima ili praznima, kako bismo održali privid da je upravo to pravo rješenje i pravi doživljaj života jer „svijet tako funkcionira“, skloni smo se okružiti ljudima s kojima smo na istoj valnoj dužini. Tu (više ili manje svjesno) odabranu frekvenciju zatim podržavamo određenim stilovima komuniciranja kao što su: žaljenje, kritiziranje, ogovaranje, prigovaranje i slično.

Naslijeđeni kalupi

Shvaćajući život zdravo za gotovo, odustajući od svojeg osobnog puta prema esenciji postajemo sve manje osjetljivi na ono što nam budi duh, bistri um i daje volju za život. Zbog toga većina ljudi (više ili manje svjesno) odlučuje živjeti po nekim unaprijed utvrđenim formulama, po kalupima i scenarijima koje su za njih osmislili roditelji ili šire društvo. Te formule pojednostavljuju stvarnost i stvaraju privid da životno zadovoljstvo možemo proizvesti izgradnjom karijere, stvaranjem obitelji ili kupnjom stana.

Mada i izgradnja karijere i stvaranje obitelji i kupnja stana mogu uvelike podići kvalitetu života, mnogim ljudima takve odluke kompliciraju život i postaju izvor nezadovoljstva – izgradnja karijere koja možda proizlazi iz kompenzacije potrebe za ljubavlju, stvaranje obitelji s krivim partnerom zato što biološki sat otkucava, podizanje kredita i kupnja stana kako bi se pokazalo „da se ima“. Na taj način formula prestaje biti put do rezultata i postaje vrsta zatvora.

Takvi životni obrasci i kalupi su nešto što smo naslijedili, nešto što smo dobili od drugih. Ti drugi nisu potražili alate za rastavljanje tih mehanizama jer možda nisu imali snage, motivacije, hrabrosti ili vjere da je uopće moguće drukčije živjeti. No to ne mora značiti da po tom principu moramo funkcionirati i mi. Jednom kada osvijestimo te „neprikladne darove“ koje smo primili putem kolektivnog ili obiteljskog naslijeđa, možemo krenuti dalje, u stvaranje novih razina povezanosti, kako iznutra, sa samima sobom, tako i izvana, s drugima.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci