Zašto je tako teško oprostiti?

Neki ljudi otvoreno odbijaju oprostiti. Drugi to žele, ali ne mogu. No neopraštanjem u sebi zadržavamo negativnu energiju drugih ljudi, blokiramo svoju te pristajemo sami sebe stalno i iznova povređivati

Nugodna iskustva iz djetinjstva

Svatko je od nas u životu doživio određeni oblik nepravde, iskusio nelagodu, bol i povrijeđenost – od poslodavca, prijatelja, (bivšeg) partnera ili roditelja – koje nerijetko krivimo za većinu stvari koje su nam u životu pošle krivo.

I dok su kod nekih ljudi u odrasloj dobi povređivanja tek sporadična, kod dugih stalno primanje udaraca kao da se pretvorilo u zakonitost života. Za takve je ljude skoro svako iskustvo bolno i gotovo svaki odnos u sebi nosi određeni oblik povređivanja.

Što smo kao djeca proživjeli više takvih, nezaštićenih i neugodnih iskustava, naša se izvorna priroda raspala na veći broj tijela boli. Postali smo necjeloviti i dezintegrirani, a samim time prijemljivi za novu bol i novo povređivanje.

Kako se događa povređivanje?

Uvjereni smo da je svako povređivanje usmjereno na nas kao osobu, no zapravo je to rijetko tako. U mnogim situacijama povrijeđenost je tek projekcija našeg uma. Naime, bolna iskustva koja smo kao djeca iskusili utisnula su se direktno u podsvijest – operativni mehanizam uma, i sve ono što nam se kasnije u životu događa interpretiramo kroz ono što što nam je utisnuto u podsvijest. Ako su nas, primjerice, roditelji stalno kažnjavali a da nismo znali zašto, imat ćemo dojam da nas i drugi ljudi iz nekog razloga kažnjavaju, da su prema nama nepravedni ili nas jednostavno žele povrijediti. Oni nas vjerojatno nemaju namjeru povrijediti i iako osjećaj povrijeđenosti nema realne osnove, na naš sustav djeluje kao da je stvaran.  

Povređivanje se s druge strane može dogoditi i kao reakcija na neadekvatnu reakciju. Naime, kada se čovjek osjeti ugroženim, njegov racionalni segment trenutno se blokira, a upravljanje sustavom preuzima amigdala – dio mozga zadužen za spontane i instinktivne reakcije. Tisućama godina unatrag, kada su ljudi svakodnevno bili izloženi životnim opasnostima, amigdala je pomagala da takvim instinktivnim reakcijama sačuvaju život. U moderno doba osjećamo se ugroženima zbog povrede integriteta pa kada u takvim situacijama amigdala preuzme vodstvo, u stanju smo napraviti ili reći ono što se inače ne bismo usudili, samo da bismo se zaštitili.

Kada se takvo što dogodi, mi se ponovo možemo osjetiti povrijeđenima, premda je druga strana u suštini reagirala na svoje strahove, a ne na nas kao osobu.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci