Samo jednom se ljubi?

Jedna od osnovnih zabluda o ljubavi jest da se voli samo jednom. Posljedice tog pogrešnog, staromodnog uvjerenja destruktivne su i mogu obilježiti čitav život. Evo što o njemu kaže psihoterapeut Zoran Milivojević u knjizi 'Formule ljubavi', koja je rezultat njegova susreta s destruktivnim posljedicama zabluda o ljubavi u životima pacijenata

Vjerovanje da se „prava“ ljubav javlja samo jednom u životu prije pedeset godina imalo je značenje kulturnog mita o ljubavi. Danas ovo uvjerenje susrećemo kod starijih klijenata, kao i kod mladih, nešto konzervativnijih osoba.

Obrasci ponašanja

Vjerovanje da se prava ljubav može doživjeti samo jednom u životu vrlo je ograničavajuće za osobu koja ga zastupa, tako da ona može imati cio niz teškoća u svom (ljubavnom) životu. Razmotrimo pet osnovnih obrazaca koji se mogu otkriti u ponašanju osoba koje vjeruju da se ljubav javlja samo jednom u životu.

Prvi obrazac: Biranje

Prvi obrazac ponašanja koji se može ustanoviti u ljubavnom ponašanju osoba koje su uvjerene da se tijekom života može samo jednom doista voljeti sastoji se u beskrajnom biranju i čekanju da se pojavi pravi partner koji je dostojan njihove ljubavi do kraja života. U situacijama kada postoje drugi koji joj pokazuju znakove naklonosti i sviđanja, osoba se nikako ne odlučuje stupiti u odnos ljubavi, jer se boji da će svoju jedinu kartu za ljubav pogrešno „potrošiti“. Ukoliko bi osoba napravila izbor i odlučila zavoljeti jednog partnera pa se to kasnije pokazalo pogrešnim, tada bi ona uzaludno „potrošila“ svoje pravo na jednu jedinu ljubav u životu. Svi ti razlozi čine da osoba ostaje neodlučna, da bira izdaleka, da malo koketira kako bi bolje upoznala partnera i otkrila njegove mane i nesavršenosti koje on pokušava sakriti, a koje bi eventualno pokvarile odnos ljubavi što bi se ostvario. Na prvi znak nesavršenosti osoba se povlači i odustaje od danog partnera, zadovoljna što sebi nije dopustila da se upropasti u ljubavnoj vezi s pogrešnom osobom.

Jedini problem u ovom obrascu je što se takav idealni partner, s kojim bi bez razmišljanja vrijedilo provesti cio život, nikako ne pojavljuje, tako da se život svodi na čekanje prave ljubavi i neprestano biranje dostojnog partnera. Subjekt ovog uvjerenja nije svjestan paradoksalnosti svoje pozicije: da bi nekoga doista upoznao, on mora preuzeti rizik i ući u ljubavni odnos s danim partnerom, ali, pošto bi pogrešan izbor značio gubljenje jedinog prava na ljubav, rizik je prevelik pa subjekt pokušava upoznati potencijalnog partnera bez ulaska u ljubavni odnos. Drugim riječima, on se ponaša u skladu s naputkom: „Prvo dobro nauči plivati pa tek onda uđi u vodu“.

Primjer iz prakse

Kako ne postoji rješenje ovog paradoksa, a budući da je strah od pogreške prevelik, osoba odlučuje ipak sačekati da se pojavi onaj partner koji će biti pravi izbor. Nekada se ovo čekanje toliko otegne da izgubi svaki smisao i postane problem sam po sebi: ne mislimo samo na anegdotalne primjere kako su neke žene kao virgo intacta dočekale sedmo ili osmo desetljeće svoga života u čekanju pravog, nego uglavnom na one žene koje su se približile dobu u kojem se gubi moć biološke reprodukcije, a koje još nisu pronašle osobu dostojnu njihove ljubavi i toga da budu očevi njihove djece. Kako uvjerenje da se u životu može voljeti samo jednom pridonosi beskrajnoj neodlučnosti i čekanju »princa« ili »princeze«, možemo vidjeti na ovom primjeru.

Žena, 38 godina, nevina, liječena zbog depresije koja se temelji na izraženom osjećaju usamljenosti, obraća se psihoterapeutu sa željom da sebi razjasni zbog čega nije u stanju pronaći odgovarajućeg muškarca za kojeg bi se udala. Priopćuje da želi ostvariti odgovarajuću emotivnu vezu i roditi dijete, ali i kako se boji da je odveć kasno i za vezu i za rađanje djeteta. Istraživanjem njezina sustava vjerovanja vezanog za ljubav ispostavlja se kako ona vjeruje da se u životu može voljeti samo jednom. Ovo uvjerenje velikim je dijelom odgovorno za njezin dotadašnji način života: budući da se može voljeti samo jedanput, ona želi tu jedinu mogućnost „potrošiti“ na pravu osobu. Njezin dotadašnji život sastojao se upravo u biranju prikladne osobe, ali, nažalost, brojni kandidati nisu prolazili njezine stroge testove. Kako se u njezinu referentnom okviru pojmovi „ljubav“ i „seks“ potpuno preklapaju, nenalaženje „pravog“ partnera u ljubavi istodobno je značilo i odbijanje seksualnih odnosa.

Budući da svoju ljubav želi „pokloniti“ samo „pravoj“ osobi, pristajanje na vezu s muškarcem koji nije „pravi“ pacijentica shvaća kao poraz i neprihvatljiv kompromis. U tome je učvršćuje dotadašnja dvadesetogodišnja seksualna apstinencija, jer kada bi sada pristala na „polovično rješenje“, iznevjerila bi sebe i njezina dotadašnja apstinencija ne bi imala smisla. Povremeno joj se čini da je bolje ostati usidjelica nego odustati od ideala koji traži.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci