Prava mjera bliskosti u odnosu

Nerazumijevanje između partnera može imati korijen u različitom doživljaju bliskosti. Koliko ćemo nekome dopustiti da se približi, uvelike ovisi o ranim iskustvima u djetinjstvu, kaže psihologinja Tomica Šćavina

Kako stvaramo bliskost

Bliskost je riječ koju svi razumijemo, ali je ipak različito shvaćamo. Neki ljudi stvaraju osjećaj bliskosti prepričavanjem baš svega - važnog i nevažnog - što im se tijekom dana događalo. Neki do osjećaja bliskosti dolaze pisanjem iskrenih i otvorenih e-mailova, ali na sigurnoj prostornoj udaljenosti - možda i u drugoj državi.

Neki su skloni povlađivanju, dodvoravanju ili odustajanju od odlučivanja i prepuštanju vodstva sposobnom i čvrstom partneru. Neki ulaze u konflikte kako bi izazvali burne emocije i dobili potvrdu da je partneru stalo, da nije hladan. Neki bježe kako bi partner počeo žudjeti za njima, a ima i onih koji grade zajedničke neprijatelje koje ogovaraju i od kojih se ograđuju u sigurnu tvrđavu svojeg partnerstva ili obitelji.

Za većinu ljudi bliskost nije jednostavna. Ona ima svoje uzorke koji se razvijaju od ranoga djetinjstva. Mary Ainsworth, stručnjakinja za razvojnu psihologiju, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvila je teoriju privrženosti kod djece, koju su u osamdesetima njezini nasljednici Cindy Hazan i Phillip Shaver, a zatim i mnogi drugi, primijenili i na priučavanje uspostavljanja bliskosti među odraslima.

Nema savršene majke

Svi smo mi bili novorođenčad. Bili smo bespomoćni i potpuno ovisni o ljubavi i pažnji roditelja, osobito majki. Majke su bile one koje su nas grlile ili zanemarivale, koje su osluškivale naše potrebe ili ih pogrešno interpretirale i gurale nam dudu u usta onda kada je trebalo promijeniti pelenu. Nijedna majka ne može u potpunosti udovoljiti potrebama novorođenčeta. Nema savršene majke. Međutim, savršena majka novorođenčetu nije ni potrebna. Potrebna mu je dovoljno dobra majka, koja zna razviti sigurnu emotivnu bazu, tako da novorođenče zna da može računati na nju, da neće biti ostavljano i da neće umrijeti od gladi.

Osim te sigurne baze koja se odnosi na tjelesne potrebe, tu je i emotivna sigurnost koja se razvija grljenjem, pričanjem, igrom, gugutanjem i izrazima lica koji u djetetu stvaraju osjećaj da je važno i zbrinuto.

Tri vrste emocionalne privrženosti

Međutim, ako majka nije dovoljno emocionalno zrela i nije se u stanju posvetiti novorođenčetu u onoj mjeri u kojoj je to njemu potrebno, mijenja se „uzorak bliskosti“. Tako osim sigurne privrženosti (oko 65 posto djece), psihologinja Mary Ainsworth razlikuje i izbjegavajuću privrženost (oko 35 posto djece) te anksioznu privrženost (oko 10 posto djece).  

Djeca koja su razvila sigurnu privrženost ne sumnjaju u majčinu ljubav, vesele se kad je vide, pokazuju blago negodovanje pri odvajanju i, dok je majka u blizini, slobodno istražuju okolinu. Kada odrastu, imaju pozitivnu sliku o sebi i svojem partneru te vješto balansiraju između potrebe za bliskošću i potrebe za samostalnošću.

Naravno, to ne znači da su njihove veze idealne i bez konflikata, nego da mogu uspostaviti bliskost i često osjećati ugodnu emotivnu povezanost bez pretjeranoga kontroliranja odnosa, odbacivanja ili bijega. Djeca koja nisu imala priliku razviti sigurnu emotivnu privrženost, kao odrasli ljudi najčešće postaju osobito osjetljivi na odbacivanje.

Oni kojima majka nije stvorila sigurnost

Djeca koja su razvila izbjegavajuću privrženost ne vole dodir i maženje, manje surađuju i manje istražuju okolinu. Kada majka ode, ne pokazuju osobitu uznemirenost, a kada se vrati - izbjegavaju je. Taj uzorak bliskosti može nastati ako je majka u prvim mjesecima novorođenčetova života bila vrlo malo prisutna ili uopće nije bila uz njega. Ta djeca poslije imaju potrebu za visokom razinom autonomije, prikazuju se samodostatnima i nepovredivima. Nisu sklona pokazivati osjećaje, a kada ih se odbaci, povlače se u sebe i udaljavaju od partnera, o kojem često nemaju neko visoko mišljenje.

Djeca koja su razvila anksioznu privrženost nemaju povjerenja u odrasle, nesigurna su, bojažljiva i u nepoznatim situacijama vrlo malo istražuju. Kad god mogu, drže se majke, iznimno im teško pada odvajanje, a kada se majka vrati, reagiraju ambivalentno - traže bliskost, ali je i odbacuju.

Taj uzorak bliskosti može nastati kada majka nije bila dovoljno emotivno uživljena u kontakt s djetetom - kada je često bila odsutna duhom ili brigu o djetetu vodila mehanički. Djeca takvih majki u odrasloj dobi traže iznimno snažnu povezanost i intimnost, potvrdu i odobravanje partnera i sklona su ovisničkim odnosima. Uz nepovjerljivost, često pokazuju i pretjeranu emotivnost, brigu i impulzivnost.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci