Paulo Coelho: Pozitivne i negativne strane emocionalne neovisnosti

Moramo biti svjesni da i duša može patiti, pogotovo kada ju tjeramo da živi površno. Duša voli stvari koje su lijepe i iskrene

Paulo Coelho

Paulo Coelho

Cijelog života potrebni su nam drugi

“Na početku našeg života, baš kao i kada zakoračimo u stariju dob, nužni su nam pomoć i ljubav drugih ljudi. Nažalost, između ta dva razdoblja, dok smo snažni i sposobni voditi brigu o sebi, ne cijenimo dovoljno ni ljubav ni suosjećanje. Budući da naš život počinje i završava potrebom za pažnjom, ne bi li bilo bolje da drugima pružamo ljubav i suosjećanje u vrijeme kada smo snažni i sposobni za to?!“

Ove riječi izrekao je aktualni Dalaj lama. Doista je zanimljivo koliko smo ponosni na svoju emocionalnu neovisnost. No, to baš i nije istina: nama su cijelog života potrebni drugi ljudi, ali se “sramimo“ to pokazati, draže nam je plakati u tajnosti. A kada nas netko zamoli za pomoć, tu osobu smatramo slabom i nesposobnom kontrolirati osjećaje.

Postoji nepisano pravilo da je “svijet stvoren za snažne“, da “samo najjači opstaju“. Kada bi to bilo istinito, ljudska rasa ne bi postojala, jer je našoj vrsti potrebna trajna zaštita (stručnjaci smatraju da djeca mogu samostalno preživjeti nakon navršene devete godine života, mladunče žirafe nakon samo šest do osam mjeseci života, a pčela nakon manje od pet minuta).

Ovisim čak i o svojim neprijateljima

Živimo u svijetu u kojem ovisimo i vječno ćemo ovisiti – to se odnosi barem na mene – o drugim ljudima. Ovisim o svojoj supruzi, prijateljima i izdavačima. Ovisim čak i o svojim neprijateljima koji mi pomažu da uvijek budem spreman upotrijebiti svoj mač.

Naravno, postoje trenuci u kojima je ovaj plamen uperen u drugom smjeru, ali uvijek se zapitam: gdje su ostali? Jesam li se previše izolirao? Poput svake zdrave osobe, i ja imam potrebu za samoćom i trenucima opuštanja.

Ali o tome ne mogu postati ovisan.

Emocionalna neovisnost ne vodi nikuda osim u svojevrsnu tvrđavu, čiji bi jedini, besmislen cilj bio impresionirati druge.

Emocionalna ovisnost je, suprotno tome, poput logorske vatre koju sami potpaljujemo.

Veze su poput vatre - na početku trpimo dim, gušenje i suze

Na početku, veze su teške. Jednako je i s vatrom – zbog nje moramo trpjeti neugodan dim – teško dišemo i suze nam klize niz obraze. No, jednom kada vatra plane, dim nestaje a plamen osvjetljava sve oko nas – donosi toplinu i mir. Možda čak koja iskra izleti i opeče nas, ali to je ono što vezu čini zanimljivom, zar ne?

Započeo sam ovu kolumnu citirajući dobitnika Nobelove nagrade za mir o važnosti ljudskih odnosa.

Završit ću je citatom profesora Alberta Schweitzera, liječnika i misionara koji je istu Nobelovu nagradu dobio još 1952. godine.

“Svi smo čuli za bolest u središnjoj Africi koja se naziva bolest spavanja. Moramo biti svjesni da postoji slična bolest koja napada dušu a vrlo je opasna jer nas napadne neprimjetno. Kada primijetite i najmanju naznaku ravnodušnosti ili nedostatak volje da pomognete sebi sličnima, budite na oprezu!“

Jedini način za prevenciju ove bolesti jest da shvatite kako i duša pati, pogotovo kada je tjeramo da živi površno. Duša voli stvari koje su lijepe i duboke.“

Prevedeno s bloga Paula Coelha, 8. siječnja 2016.

Pripremila Tena Ožegić

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci