Vlada li svijetom pandemija usamljenosti? Evo kako se lakše prepustiti bliskosti

Nataša Nikolić, učiteljica joge i meditacije, tvrdi kako posljedice pandemije usamljenosti sežu duboko u srce svakog pojedinca. Nije jednostavno zacijeliti je, no svaki korak je vrijedan truda i beskrajno dragocjen. Donosimo stoga, njenu vježbu za otvaranje srca ljubavi i ljubaznosti uz pomoć koje ćete se lakše prepustiti dubokom zadovoljstvu bliskosti

Otuđen i izoliran pojedinac polako shvaća uzaludnost osvajanja vrhova dalekih planina na kojima boravi sam; postaje bolno svjestan neuhvatljivih niti koje paraju samo tkivo postojanja. Nešto, sve češće, zapne iznutra: ne zna kuda će, ni kako, ni kojim putem. Ipak, i dalje silovito vjeruje da ljubav preobražava biće. Iako toga još uvijek nije svjestan, osjeća da je meko srce najjača valuta. Iako to još uvijek ne razumije, dobro zna da je iskustvena spoznaja sebe izvor istinske moći. I najzad, svakom česticom svog bića prepoznaje da je unutrašnji red temelj kolektivnog mira, jer – bez istinskog prihvaćanja vlastitog bića nema slatkog iskustva voljenja.

Čini se da pandemija usamljenosti već neko vrijeme vlada planetom. Nije lako prepoznati je, no njene posljedice sežu duboko u srce svakog pojedinca. Nije jednostavno zacijeliti je, no svaki korak je vrijedan truda i beskrajno dragocjen. Veliki učitelji različitih tradicija predvidjeli su da će duh našeg vremena, usprkos utjecaju visokomehanizirane i tehnološke kulture kao globalnog fenomena, biti oblikovan jednako važnim energetskim procesima otvaranja duhovnog srca (ne)svjesnim stremljenjem za bliskošću i toplinom. Mnogi tvrde da se svijest čovječanstva uveliko primiče fazi buđenja i aktivacije svijesti tog delikatnog psihičkog centra koji nam pruža vrhunsko iskustvo bliskosti – najprije sa sobom, a potom s čitavom kreacijom.

Kucanje na vrata srca

Istražujući neumoljivu vezu između tijela i uma, američki psihoterapeut Alexander Lowen navodi bogatstvo izraza koji u sebi sadrže riječ srce, izjednačavajući ga s pojmom centra, srži, suštine. Neki od primjera simbolične kontekstualizacije su „ući u srce problema”, „pogoditi nekoga u srce”, „pokloniti nekome srce”. Ali, tu su i doslovni opisi tjelesnih senzacija i opažanja emocionalnog iskustva razočaranja, tuge, bola, poput „slomiti srce”, „steglo mi se srce”.

ruke, ljubav

Iz perspektive joge, srce se promatra kroz energetski centar anahatu, koji je zaslužan za dubok i bogat emotivni život i odgovoran za suptilne procese oplemenjivanja intimnog svijeta. Lociranom u grudnom pojasu na unutrašnjoj strani torakalnog dijela kralježnice, duhovnom srcu možemo pristupiti kao jedinstvenoj energetskoj pumpi koja se naizmjenično širi i skuplja. Ona je izvan fiziološke, ali i izvan empirijske dimenzije materijalnog nivoa postojanja. Može biti da je to jedan od razloga zašto drevni spisi kažu da dok svijest još uvijek obitava u nižim, zemaljskim energetskim centrima, koji pripadaju svetu tijela, uma i čula, tada pojedinac samo prakticira jogu; kada svijest dosegne anahatu i transcendira vezanost za svjetovne stvari, čovjek postaje pravi jogi. Drugim rijčima, termin anahata se nerijetko koristi kao sinonim za čistoću, svojevrsnu neukaljanost bića prolaznim i privremenim iskustvima. Na toj nevidljivoj međi između životinjske i božanske prirode, izvan skrivene dinamike zemaljskih instinkata i nebeske intuicije, rađa se svijest o biću spremnom za iskustvo ljubavi i sposobnom da te fine čestice integrira. Iz pulsirajućeg jezgra, kroz nečujnu eksploziju svjesnosti, počinju se kreirati novi svjetovi za dobrobit svih.

Pustolovina otkrivanja sebe

Prakse svjesnosti nam pomažu da se otvorimo prema životu i omekšamo srca za ljubav, dobrotu i izvornu radost života. Uslijed naše psihološke kompleksnosti i potencijalnih barijera, to nije uvijek lak zadatak. Jednako tako, dostizanje (samo)oslobađanja, na koje nas sve duhovne staze usmjeravaju, nije dostupno bez dubokog razumijevanja brojnih činilaca koji su doprinijeli stvaranju (prvobitnog) stanja emotivne skučenosti. Takvo razumijevanje nije samo intelektualni proces, već je riječ o kapacitetu da se osjete sve one sile koje uvjetuju određeno ponašanje i oblikuju izvjesno „problematično” iskustvo. U pitanju je „pustolovina otkrivanja sebe” kroz uvažavanje suptilnih faktora koji neprimjetno usmjeravaju životni tok, prihvaćanje unutrašnje dinamike i mudro dopuštanje da se različiti, do tada nesvjesni sadržaji – svjesno prožive. Kroz postepenu spoznaju potisnute životne povijesti, odgonetavanje smisla i prihvaćanje vlastite istine, spontano se povećava naš kapacitet za davanje i primanje ljubavi.

A ljubav? Ljubav je taj mekani val koji nas zapljuskuje, na kojem je moguće ploviti dugo i daleko, čineći da se osjećamo prihvaćeno, sigurno, dostojno najtananijih iskustava. Ona može biti jedan od temelja vjere u vlastitu dobrotu i dovoljnost – naspram mnoštva modernih tendencija i kolektivnog perfekcionizma koji nas nemilosrdno uvjeravaju u suprotno. A kada smo viđeni i vrednovani od strane blagonaklonog Drugog, tada istinski pripadamo.

Može biti da je preduvjet zadovoljenja te iskonske potrebe za pripadanjem zapravo stupanj u kojem smo u kontaktu s vlastitim srcem; i, suprotno tome, lišenost na tom polju može upućivati na nedostatak njegujuće bliskosti sa sobom. Tek kada zaista poradimo na emocionalnim konfliktima i izgradimo unutrašnje saveze, u stanju smo se prepustiti dubokom zadovoljstvu bliskosti. Svjesni izbor ljubavi je, u tom svjetlu, čin povjerenja, odraz hrabrih koraka i odvažnih nastojanja da se sagledaju i razumiju širi kontekst, lična uloga i dublji smisao ove pustolovine.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci