Muški i ženski mozak - koja je zapravo razlika?

Kad se žene i muškarci ne razumiju, ne treba krivca tražiti samo u odgoju i društvenim ulogama koje su im nametnute. Mnogo tih nesporazuma proistječe iz biologije i hormona koji dominiraju muškim i ženskim mozgom. Priroda nam je jednostavno namijenila da se razlikujemo i različito pristupamo problemima, odnosima i emocijama, i to od najranije dobi

Predrasude

Za mozak, najvažniji organ u ljudskom organizmu, stoljećima se tvrdilo da funkcionira na isti način i kod žena i kod muškaraca. Jedino se činjenica da je ženski mozak manji tumačila kao znak da su mentalne sposobnosti žena manje.

U dvadesetom je stoljeću utvrđeno da su muškarci i žene jednako uspješni u rješavanju svih vrsta testova inteligencije pa je predrasuda o razlikama u vrijednosti funkcioniranja muških i ženskih mozgova ukinuta, ali tajne o njihovom različitom funkcioniranju postalo je moguće dokazati samo pomoću napredne suvremene tehnologije.

Različito obrađuju podatke

Proučavanjem muških i ženskih mozgova PET tomografijom i magnetskom rezonancijom otkriveno je da na različite načine obrađuju podražaje, kako muškarci imaju više veza unutar svake moždane polutke, a kod žena su moždane polutke međusobno snažnije povezane, da mozak muškaraca sadrži više živčanih vlakana, a u mozgovima žena je bolja neuronska povezanost...

Te strukturalne razlike muškarcima omogućuju bolje snalaženje u prostoru i orijentaciju, a ženama istovremeno obavljanje nekoliko zadataka odjednom, objašnjavaju znanstvenici sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, predvođeni liječnicom Ragini Verma.

No najveće promjene u strukturi muških i ženskih mozgova izazivaju hormoni pod čijim su neprestanim utjecajem mozgovi obaju spolova tijekom života.

Na početku bijaše ženski mozak...

Najveći dio razvoja djetetova mozga događa se nakon osmog tjedna starosti fetusa. Dotad mozak svakog fetusa izgleda kao ženski, objašnjava u svojoj knjizi Ženski mozak američka psihijatrica i neurobiologinja dr. Louann Brizendine.

No, porast razine testosterona u osmom tjednu razvoja fetusa dječaka taj će „uniseks“ mozak pretvoriti u muški, razarajući određen broj stanica u komunikacijskim centrima i potičući rast stanica u centrima za seks i agresivnost.

Duboko usađeno zanimanje za emocije

Ženski mozak, pak, nastavit će svoj rast stvarajući sve više neuronskih veza u komunikacijskim centrima i područjima za obradu emocija. Stoga će se djevojčice rađati s duboko usađenim zanimanjem za izražavanje i prepoznavanje emocija. Već vrlo male djevojčice prepoznaju fine promjene osjećaja iz pogleda, dodira i svake reakcije onih s kojima dođu u kontakt.

Iz svake prepoznate emocionalne reakcije osobe pred sobom one prosuđuju o sebi. Iz neverbalnih znakova otkrivaju jesu li važne, simpatične ili dosadne. Ako je lice ispred male djevojčice bezizražajno, ona će misliti da s njom nešto nije u redu i trudit će se na tom licu izazvati bilo kakvu pozitivnu reakciju. Zbog toga djevojčice, puno češće nego dječake, doživljavamo poslušnima.

Poslušne djevojčice

Na Sveučilištu u Teksasu provedeno je istraživanje na dvadesetomjesečnim djevojčicama i dječacima. U tom je istraživanju dijete ostavljano s majkom u sobi uz naputak da dijete ne smije dirati predmet koji je u sobi ostavljen. Majka je stajala sa strane, a snimana je svaka kretnja, pogled i riječ. Samo je mali broj djevojčica dotaknuo zabranjeni predmet, premda im majke to nisu izričito zabranile.

Ali djevojčice su majčino lice pogledale deset do dvadeset puta češće nego dječaci, tražeći znakove odobravanja ili negodovanja i svoje su ponašanje prilagođavale iščitanim porukama s majčina lica ili iz pogleda. Dječaci su, naprotiv, trčali uokolo i samo bi rijetko pogledali u majčino lice. Češće su dodirivali zabranjeni predmet, čak i kad bi im majka viknula: „Ne!“

Dječaci, tjerani muškim mozgovima oblikovanim testosteronom, imali su poriv istraživati svoju okolinu, čak i kad im je to zabranjeno, a djevojčicama je izraz majčina lica ili pogled neodobravanja bio dovoljan znak da se predmetu ne približavaju.

Emocije majke postaju dio osobnosti

„Sposobnost prepoznavanja i doživljavanja emocija drugih ljudi u djevojčicama rano razvija osjećaj empatije. Iako pozitivna u odrasloj dobi, empatija ženskih beba za njih same može biti štetna. Naime, djevojčice će se, zahvaljujući sposobnosti doživljavanja i povezivanja s emocijama ljudi oko sebe, povezati s emocijama svojih majki i inkorporirati majčin živčani sustav u svoj vlastiti daleko više od dječaka.

Ako je majka tužna, nesigurna i nepovjerljiva, djevojčica će upiti njezine emocije i stavove i oni će ostati dio njezine osobnosti tijekom cijelog života. Tako je moguće da ista majka odgoji dvije kćeri koje imaju potpuno suprotne stavove o životu jer su oni nastali kao posljedica različitih stanja u kojima je majka bila tijekom najranije dobi svake od njih“, ističe dr. Brizendine.

Zanimljiv primjer obitelji s dvije djevojčice

Zanimljiv je primjer obiteljske situacije iznesen u knjizi ove znanstvenice. Starija kći u obitelji rođena je u vrijeme kad je majka bila sretna sa svojim prvim mužem i ništa nije remetilo njezinu radost i brigu za dijete. Druga, mlađa kći, rođena je u vrijeme majčinog otkrića nevjere prvoga muža, njezinog razočaranja i tuge. Nakon nekoliko godina, majka je opet u skladnom braku s drugim mužem koji je majci vjeran, a djevojčicama brižan i dobar očuh pa djevojčice odrastaju u mirnom i skladnom okruženju.

No majčina različita raspoloženja i osjećaji iz najranijih godina razvoja djevojčica preslikali su se na stavove i osjećaje njezinih kćeri. Kad je odrasla, prva je kći osjećala povjerenje prema muškarcima i željela je u životu ostvariti sretnu i skladnu bračnu vezu, a druga je kći stasala u vrlo nepovjerljivu osobu koja je u svakom muškarcu vidjela ženskara i prevaranta i zazirala je od odnosa sa suprotnim spolom.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci