Može li trauma biti pohranjena u tijelu?

Znanstveni istraživači, psihijatri i iscjelitelji govore o tome mogu li psihološki stres i trauma biti pohranjeni u tijelu i koji su najsigurniji načini za njihovo otpuštanje.

Znanstvenici sada imaju sve više dokaza o tome da su tijelo i duh neodvojivo povezani. To je vidljivo po utjecaju zdravlja crijeva na naše mentalno zdravlje, a isto tako i po tjelesnim očitovanjima psihološkog stresa i trauma na tijelo - napetost, lupanje srca, drhtavica, bol - osobito kod trauma koje nisu u potpunosti procesuirane ili kada osoba nije ni priznala svoju traumu.

Možda najočitiji primjer kako trauma može utjecati na tijelo navodi dr. Kelly Turner, istraživačica, predavačica i konzultantica u području integrativne onkologije čija specijalizacija je istraživanje radikalne remisije raka. Naime, osobe smrtno oboljele od karcinoma koje su doživjele neočekivanu remisiju, dakle potukle svoju bolest unatoč svemu, često navode oslobađanje emocionalnog stresa ili traume kao jednog od ključnih čimbenika u njihovom izlječenju.

To je navelo neke ljude da nagađaju kako se neprocesuirana trauma "pohranjuje" ne samo u podsvjesnom umu i sjećanju, već i u tjelu - te da, pored tradicionalnih terapija, poput kognitivne bihevioralne terapije, od koristi pri njenom oslobađanju može biti i neki fizički poticaj ili dodir.

Što misle stručnjaci - istraživači, psihijatri i iscjelitelji? Može li to biti razlog zašto, na primjer, neki ljudi spontano plaču tijekom masaže ili akupunkture, bez ikakvih očiglednih razloga?

trauma

Učinci se šire izvan stvarnog događaja

Trauma na svakoga utječe na neki način. Procjene kažu da je 70 posto odraslih u SAD-u barem jednom u životu doživjelo neku vrstu traumatičnog događaja. I dok je trauma riječ koju često povezujemo s ratom, nasilnim napadom, silovanjem, zlostavljanjem ili iskustvima blizu smrti, činjenica je da postoji niz drugih, manje očitih iskustava koja mogu biti traumatična i koja mogu potencijalno ozbiljno narušiti živote.

"Prije ili poslije, svi ćemo iskusiti neku vrstu traume", kaže James S. Gordon, M.D., autor knjige "Transformacija: Otkrivanje cjelovitosti i izlječenja nakon traume" i osnivač Centra za medicinu uma i tijela. "Istina je da su neka iskustva očigledno traumatična, poput silovanja ili rata, ali situacije poput suočavanja s vlastitom teškom bolešću ili bolesti člana obitelji, smrti nekoga bliskog, raskida značajne veze ili čak gubitka posla ili napuštanja zajednice koja je za vas vrlo važna može biti traumatično. "

Trauma nije ni nešto što mora biti jedan specifičan događaj. "Danas se puno više uvažavaju mikro-traume, poput kroničnih, blaže traumatičnih stvari - koje, kada se godinama nakupljaju, mogu biti jednake kao jedna makro-trauma", kaže holistička psihijatrica, Ellen Vora, M.D. To su velike i male traume.

Problem je, naravno, što se negativni psihološki i fizički učinci bilo koje vrste traume ne rješavaju uvijek sami, a mogu se širiti i izvan stvarnog događaja. Na primjer, post-traumatski stresni poremećaj (PTSP), mentalna bolest koja se može razviti nakon što osoba doživi ili bude svjedok zastrašujućeg ili po život opasnog događaja, može potrajati do kraja život ako se ne liječi.

trauma

Što se događa s tijelom tijekom i nakon traumatičnog iskustva?

"Primarna reakcija koji često imamo na traumu je borba ili bijeg", kaže Gordon. "Srce kuca brže, krvni tlak raste, veliki mišići postaju napeti i spremni su za trčanje ili borbu, a probava se usporava. Druga reakcija koju možemo imati, kada je trauma preplavljujuća i neizbježna, kao što je slučaj sa silovanjem ili kontinuirana zlostavljačka veza - jest "zamrzavanje" osjećaja ili prelazak u neku vrstu odvojenog stanja.

Tijekom ovih reakcija, posredovanih od strane autonomnog živčanog sustava, područja mozga odgovorna za strah, bijes i emocije (a posebno amigdala), postaju mnogo aktivnija, dok područja u frontalnom korteksu, odgovorna za samosvijest, promišljeno donošenje odluka, ljudsku povezanost i suosjećanje, postaju manje aktivna."

U nekim slučajevima traumatični događaj ne uzrokuje dugotrajnu patnju. "Neka vrsta zdravog razrješenja traumatičnog događaja bila bi ta da doživite početni stresni odgovor i uzdrmani ste, no nakon otprilike mjesec dana, tjeskoba i sjećanja na događaj značajno se smanjuju ili nestaju", kaže Andrea Roberts, doktorica znanosti i znanstvenica na Harvard TH Chan školi javnog zdravlja, koja proučava PTSP.

No, neke osobe mogu ostati u „borba-bijeg“ reakciji ili u stanju blokiranih osjećaja, čak i kada svjesno ne razmišljaju o traumatičnom događaju. "Trauma može na neki način baciti autonomni živčani sustav u stanje pretjerane pobuđenosti", kaže Vora. "Kao da se nalazite u vrhuncu filma strave kada se glazba ubrzava i znate da će se dogoditi nešto loše."

Može li neprocesuirana trauma „zaglaviti“ ili se „pohraniti“ u fizičkom tijelu?

Iako to možda nije potpuno znanstveni način objašnjenja što se događa, možda ima nešto u pretpostavci da se trauma "pohrani" u tijelu, posebno kada su misli o traumatičnom događaju toliko uznemirujuće i neugodne da postanu poput mehanizma samoočuvanja.

"Trauma često predstavlja ugrožavanje svega onoga što smatramo dragocjenim i svetim. Takvi događaji su često jednostavno previše grozni da bi se izgovarali naglas, pa stoga često ostanu neizrečeni", kaže Shaili Jain, dr. med., klinički izvanredni profesor psihijatrije i znanosti o ponašanju na Medicinskoj školi Sveučilišta Stanford i autor knjige "Neizrecivi um"." No, kada su te traumatične misli i sjećanja predugo neizrečeni ili neprocesuirani, često ometaju prirodni proces oporavka našeg mozga nakon traume, postaju zaglavljene točke koje sprječavaju mentalnu reintegraciju koja je potrebna da se dogodi izlječenje."

To, naravno, može produžiti reakciju "borba-bijeg" ili "zamrznutost" i imati vrlo stvarne fizičke posljedice. Razmislite o PTSP-u koji "donosi poremećaj u izlučivanju hormona, neurokemiji i funkcioniranju obrambenog sustava, a svi oni doprinose oboljelim stanicama, organima i drugim tjelesnim sustavima", kaže Jain.

"Kromosomske studije su pokazale da pacijenti s PTSP-om imaju kraće telomere (segmente na krajevima kromosoma koji su mjerilo stanične dobi) od zdravih ispitanika. Do 35 posto bolesnika s kroničnom boli također ima PTSP, a postoji čak i veće preklapanje između fibromialgije i PTSP-a. "

Simptomi traumatskog stresa mogu također postati somatski (prisutni kao tjelesna bol umjesto emocionalne) kada je psihološka priroda simptoma previše zastrašujuća da bi je pacijent mogao prihvatiti, ako je društvo smatra tabuom ili ne postoji razumijevanje od strane liječnika, objašnjava Jain.

Na taj način, tjelesna manifestacija traume uistinu postoji u našim tijelima - čak i kad možda svjesno ne razmišljamo o traumi.

Neki stručnjaci, uključujući Gordona, smatraju da naše tijelo pohranjuje ili drži traume. "Sve što nam se emocionalno ili psihološki dogodi, događa se i s našim tijelima. Sve je to povezano", kaže on. "Ako pogledate ljude čije je tijelo u reakciji „borba-bijeg“ ili „zamrznutost“, obratite pažnju na način držanja njihova tijela - napeta su, tijesna i u položaju koji ih štiti od grabežljivca. I vjerujem da je ta napetost povezana s traumatičnim iskustvom na načine koje mi u potpunosti ne razumijemo. "

Slično tome, Vora vjeruje da trauma u osnovi može postati "zatočena" energija u tijelu, "posebno kad nadjača našu spoznaju i nadvlada sustave u mozgu". To je uvjerenje koje dijele mnogi iscjelitelji energijom i praktičari tradicionalne kineske medicine - zajedno s idejom da se sjećanja, ključna za otkrivanje i obrađivanje nečijeg traumatičnog iskustva, mogu zadržati u tijelu. To bi, naravno, bilo teško dokazati, ali svakako je zanimljivo za razmišljanje.

"Ne postoji samo jedan aspekt sjećanja na traumu. Postoji neka vrsta linearnog, faktičkog aspekta toga, ali kad doživimo traumu, doživljavamo je i u svom tijelu. S tim je povezan osjećaj - i na neki način ovaj osjećaj može poremetiti naše činjenično sjećanje na događaj", kaže Jill Blakeway, doktorica akupunkture i kineske medicine. "Mislim da postoje dva aspekta pamćenja, a onaj koji je u tijelu, u kojem ljudi imaju tendenciju pohranjivanja, dobiva manje pažnje."

Ostali članci