Majka u ulozi žrtve

Težak je život mnoge majke naveo da prihvate ulogu žrtve, no njihovu djecu, čak i u odrasloj dobi, taj obrazac onemogućava da žive ispunjeno. U odnosu s majkom osjećaju žaljenje, iscrpljenost i krivnju

Nešto nedostaje

Mnoge su majke u ulozi žrtve. Taj je obrazac toliko rasprostranjen da ga većina ljudi i ne primjećuje. Prirodno im je da im se majka često žali, da je naporna i nekako „jadna“. Ta ista majka na različite načine može pokazivati brigu – kuhati, čistiti, pomagati oko djece... Može stalno htjeti komunicirati (premda o stvarima koje su zanimljive njoj, ali ne i vama) i može stalno isticati koliko vas voli i kako bi za vas sve učinila.

Ipak, tu nešto nedostaje. Nedostaje njezina mogućnost da vas primijeti. Majka koja je u ulozi žrtve toliko je zaokupljena svojom ranjivošću da ta ranjivost postaje jedna vrsta crne rupe. Ako joj poklonite pažnju i izložite joj se, nakon razgovora (točnije, slušanja) osjećat ćete se opterećeno i iscijeđeno, jer njezinoj potrebi za pažnjom nema kraja. Ako je ignorirate jer vas takva komunikacija iscrpljuje, vjerojatno ćete se osjećati krivima.

Ucijenjeni ste

Kada je majka u ulozi žrtve, vi ste ucijenjeni – morate joj poklanjati pažnju. Međutim, nikada takvu pažnju nećete dobiti od nje. Ona vašu ranjivost, slabost ili povrijeđenost ne može primijetiti jer su ti osjećaji rezervirani za nju. Kad vam je teško, imat ćete osjećaj da je njoj još teže (jer je vama teško), pa ćete se odjednom naći u situaciji da vi nju tješite.

Kada se ozbiljno razbolite, ona će uzviknuti: „Joj, Bože, jadna ja, pa neću valjda izgubiti dijete!“ Kada se izolirate i ne govorite joj o sebi, vjerojatno će vam prebacivati da joj se ne povjeravate i tako vam stvoriti osjećaj krivnje jer ne ostvarujete s njom bliskost – ali bliskost kakva treba njoj, a ne vama.

Može vam stvoriti niz emocionalnih problema

Iako se na prvi pogled taj problem s majkama žrtvama može činiti bezazlenim, on je itekako težak i može uvelike osiromašiti vaš život. Majka je djetetu glavni emotivni kanal za komunikaciju sa svijetom. I ako je taj kanal neprotočan, odnosno ako majka ne prepoznaje određeni spektar dječjih emocija, taj spektar ostaje zabranjen i poslije, u odrasloj dobi.

Osjećaj da ste nedoživljeni i neprepoznati u svojoj ranjivosti (jer je ranjivost bila majčin teritorij) može vas voditi u mnoštvo problematičnih situacija. Možete se zaljubljivati u neosjetljive i nezainteresirane muškarce i stalno im iznova nuditi osjećaje na pladnju, tražeći od njih da ih prepoznaju i uvaže. Možete razviti psihosomatsku bolest jer je negdje u vama nesvjesna, skrivena dječja želja da majka (ili netko drugi umjesto nje) napokon vidi da vam je teško, da ste slabi, ranjivi.

Možete ostati sami i izolirani jer se bojite bliskosti zbog toga što je bliskost koju ste razvili s majkom za vas bila bolna i u tom obliku je zapravo trebala njoj, a ne vama.

Naša ranjivost u njoj

Rješenje te emotivne zavrzlame nije nimalo jednostavno. Odrasla osoba s majkom u ulozi žrtve redovito žali majku i iako može osjećati da je na snazi neki oblik manipulacije, i dalje vjeruje da je majka jadna, odnosno da joj je teško i da joj mora pokloniti pažnju koju ona zahtijeva. Žaleći majku, nagađat će da se ona osjeća ranjivo, međutim ono što će se zaista događati bit će jedna vrsta premještanja osjećaja. Osjećat će vlastitu ranjivost, ali ne u sebi, nego u majci.

Majka koja je u ulozi žrtve svojim postupcima djetetu odmalena oduzima pravo na njegovu ranjivost i zato odrasla osoba s majkom u ulozi žrtve ne osjeća svoju ranjivost u svom tijelu (tamo gdje osjećaji i pripadaju), nego u majčinome. Iako se to isprva može činiti zbunjujuće, u osnovi je vrlo jednostavno. Ako je majka „usisala“ pažnju na sebe i svoju ranjivost, jedino mjesto na kojem dijete može osjećati svoju ranjivost jest – u njoj.

Pasivni davatelj pažnje koji nema pravo na svoje osjećaje

Odrasla osoba s majkom u ulozi žrtve dolazi u kontakt sa svojom ranjivošću preko sažalijevanja. Žaleći majku, osjećat će ranjivost koju pripisuje majci, a koju će brkati sa suosjećanjem. Zajedno sa sažalijevanjem nad majkom dolazi i osjećaj vezanosti, osjećaj „kao u klopci“, tj. osjećaj ucjene – kao da se mora ponašati onako kako majci odgovara.

To će je tjerati da radi stvari koje je umaraju i iscrpljuju, ali koje odgovaraju majci – slušat će majčine priče (npr. o rodbini ili crnoj kronici) koje su joj zapravo naporne, zvat će je zbog osjećaja obaveze, a ne stvarne želje. Drugim riječima, ispunit će majčinu želju – bit će pasivni davatelj pažnje. Kao pasivni davatelj pažnje, neće imati pravo na svoje osjećaje, nego će biti tu za majčine osjećaje.

Rješenje

Razrješenje cijele te emotivne križaljke ne može se dogoditi u umu. Iako vam ovaj članak može rasvijetliti puno toga vezano uz odnos s majkom koja je u ulozi žrtve, ne može vam pomoći da izađete iz uloge u koju vas takva majka stavlja. Ono što vam može pomoći jest doživljavanje svoje ranjivosti u sebi, u svom tijelu.

To znači da se svaki put, kada osjetite sažaljenje prema majci, možete zapitati: „Kako pretpostavljam da se moja majka osjeća pa je žalim?“ I onda te osjećaje za koje pretpostavljate da pripadaju njoj, osjetite u sebi. To su vaši osjećaji, samo su premješteni. Vi se zapravo osjećate onako kako pretpostavljate da se osjeća ona. To je vaša ranjivost.

Suosjećanje i sažaljenje

Ne bojte se, na taj način nećete postati bezosjećajni. Upravo suprotno. Postat ćete senzibilniji i mekši. Suosjećanje i sažaljenje dva su sasvim različita procesa. Kada suosjećate s nekim – imate doživljaj ravnopravnosti. A kada žalite nekog, onda ste postavljeni iznad – taj netko je „jadan“ i u odnosu na vas je u dječjoj poziciji.

Upravo ta dječja pozicija u koju se postavlja majka u ulozi žrtve epicentar je cijelog problema. Zbog vlastite nerazriješene potrebe u djetinjstvu za pažnjom svojih roditelja, ona tu pažnju iznuđuje od svoje djece.

Tomica Šćavina, psihologinja

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci