Magija zaljubljivanja

Zaljubljivanje je magično. Svijet se mijenja, zjenice svijetle, osmijeh se ne skida s usana. Zaljubljujući se zaista padamo, ali ne u ljubav, već u nesvjesnu projekciju svojeg unutarnjeg partnera. Psihologinja Tomica Šćavina pomaže nam da dođemo do prave ljubavi

Svatko od nas je zapravo i muškarac i žena. Prema Jungu, žene u sebi nose svojeg unutarnjeg muškarca – Animusa, a muškarci u sebi nose svoju unutarnju ženu – Animu. To misteriozno biće, naša „druga strana“, mješavina je iskustava i predodžbi o suprotnom spolu koja se stvara od samog rođenja. Jezgra Animusa je otac, a jezgra Anime je majka.

Oko tih jezgri slažu se ovojnice predodžbi o drugim, stvarnim, ali i nestvarnim osobama suprotnog spola. Braći, sestrama, odgajateljima, partnerima, likovima iz bajki, knjiga i filmova. Anima je mješavina doživljaja svih ženskih bića s kojima se muškarac susretao tijekom života, a Animus je mješavina doživljaja svih muških bića s kojima se žena susretala tijekom života. Animus je muškarac u ženi, a Anima žena u muškarcu.

„U prirodi Anime i Animusa je da žive u projekcijama“, piše Robert A. Johnson u svojem ogledu o muškoj psihi pod nazivom On. „Zato, kada je u čudnom raspoloženju, muškarac kaže da ga je žena začarala. Ako je njegova Anima loše volje, on će misliti da je i njegova partnerica neraspoložena, ma kako se ona uistinu osjećala.“ Prebacivanje vlastitih neugodnih osjećaja i doživljaja na partnera može dovesti do velikih komunikacijskih pomutnji. Upravo zato je jedna od najdragocjenijih vještina na putu osobnog razvoja naučiti razlikovati svojeg unutarnjeg partnera (stvorenog od vlastitih iskustava, predodžbi i fantazija) od onog vanjskog, od drugog ljudskog bića.

U oblacima

Kada nismo u skladu sa svojim Animusom ili Animom, onda takvu, sličnu energiju tražimo izvana, u potencijalnim partnerima ili partnericama. Iz toga se rađa mnoštvo iluzija i preuranjenih zaključaka koji se nakon zaljubljivanja donose o osobi koja nam je zapravo nepoznata. To je onaj osjećaj da nekoga poznamo jako dugo (možda čak i iz prošlih života), a u realnosti smo se susreli tek nekoliko puta. Nešto nas fascinira, intrigira, privlači, podiže i na temelju toga gradimo cijelu konstrukciju osobe, sliku života, ideju o velikome „mi“, o posebnoj vrsti srodnosti.

Ta magičnost, suprotno svakoj logici, može se osjetiti i na prvi pogled, mada se češće razvija tijekom susretā. To je ono kad nam se netko uvuče pod kožu, kad se osjećamo stalno povezanima, kad opsesivno mislimo, komuniciramo na daljinu, kad kemija radi kao luda, kad se odvija mistični proces koji je drugima teško objasniti. Gledano izvana, odsutnost tijekom razgovora s „glavom u oblacima“ prilično je jasan znak da se nalazimo u nekoj vrsti projektivne iluzije, da smo zakvačili ili upecali, da smo zavirili u Pandorinu kutiju vlastite podsvijesti.

Obični ljudi u nama ne uzrokuju tako naglu eksploziju strasti i fantazija koje proizlaze iz podivljale želje za komunikacijom, kontrolom, odobravanjem, seksualnim sjedinjenjem, vječnom povezanosti ili nečim sličnim, čudnim i neprikladnim. Projektivno zaljubljivanje je poput neke vrste mističnog ljepila – imamo osjećaj da nam je suđeno, da smo pronašli svoju drugu polovicu, da život bez nje ili njega nema smisla. To je istodobno i slatka čarolija i gorko prokletstvo koje nam kroz susret sa svojim Animusom ili Animom pruža mogućnost da upoznamo sebe u sasvim novom svjetlu.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci