Ljepota opraštanja

Za opraštanje je potreban određeni stupanj snage i zrelost; ne treba se tjerati na silu opraštati, ali ne valja ni dugo nositi otrov zamjeranja u sebi. Kad oprostite iskreno i od srca, oslobađa se životna energija koja je bila zatočena u prošlosti i poboljšava zdravlje

Odluka je na nama

Na opraštanje se poziva u skoro svim dijelovima svijeta. Njegovu važnost ističu brojni mudraci i duhovni vođe svih povijesnih razdoblja, a i mnogi su se znanstvenici tome posvetili u novije vrijeme. Društveno okruženje oblikuje naše poimanje važnosti i potrebe za davanjem, ali i traženjem oprosta. Tako, primjerice, djecu odmalena potičemo da nakon svađe jedni drugima pruže ruke, traže oprost i da ga znaju primiti, u nadi da će im to pomoći da postanu otporniji na nepravde tijekom života, ali možda, što je još važnije, postanu puni milosrđa, suosjećanja i razumijevanja.

No neke kulture potiču (krvnu) osvetu (primjerice, vendettu na Siciliji), kada pov­rijeđena osoba dobiva punu podršku okoline u uzvraćanju udarca. S druge strane, neke kulture s tradicijom nenasilja, što uključuje hinduizam, budizam, džainizam, možda neizravno i prisiljavaju povrijeđenu osobu da oprosti i zaboravi jer se to od nje očekuje. Ni to nije dobro, jer ako osobi to prirodno ne polazi za rukom, možda će se  još teže nositi s lošim osjećajima. Za opraštanje je potreban određeni stupanj snage i zrelost, a koliko je to plemenita karakteristika, pokazuje poznata izreka koja kaže kako je griješiti ljudski, a opraštati božanski.

Kad počnemo raz­vijati sposobnost opraštanja, postupno se uzdižemo iz sfere nelagode, tjeskobe i bolesti prema emocio­nalnom, mentalnom, tjelesnom i duhovnom zdravlju. Mi sami trebamo odlučiti hoćemo li se slatko osvetiti ili osobnom preobrazbom smoći snage da iz dubine vlastitog bitka okrenemo drugi obraz.

Žene lakše opraštaju

Opraštanje se ne događa u jednom trenutku, prvo je potrebno raditi na sebi. Do samog opraš­tanja dolazi kada povrijeđena osoba unaprijedi svoje osjećaje, razmišljanje i ponašanje te, poučena gorkim iskustvom, postane bolja i snažnija. Dakle, karakterizira ga pozitivna unutarnja prom­jena povrijeđene osobe u odnosu na osobu koja ju je povrijedila. Prema razvojnom psihologu Robertu Enrightu sa Sveučilišta Wisconsin-Madison, opraštanje je spremnost da se odreknemo prava na ogorčenje, negativnu procjenu i ignoriranje osobe koja nas je neopravdano povrijedila, razvijajući pritom ono što ta osoba možda nije zaslužila – suosjećanje, velikodušnost, pa čak i ljubav.

Lako je tražiti oprost, no trebamo se zapitati jesmo li sami voljni oprostiti sebi i drugima. Zanimljivi su rezultati istraživanja Julie Exline, profesorice psihologije na Sveučilištu Case Western Reserve, prema kojima muškarci teže opraš­taju nego žene, no pripadnici oba spola ipak lakše oproste ako se stave u situaciju da su i oni sami mogli počiniti slično djelo.

Mnogi se boje oprostiti jer misle da bi time opravdali osobu koja ih je povrijedila. Još jedna pogreška koju mnogi čine jest izjednačavanje opraštanja i pomirenja (primjerice, u slučaju bračne nevjere i svađe). Zbog toga im se čin opraštanja čini još težim pa nerijetko i odustanu od njega. No važno je znati kako je opraštanje moguće bez potpunog procesa pomirenja. Bračni partneri mogu nakon razvoda živjeti udaljeni stotinama kilometara, ali ako jedno drugom nisu oprostili, vječno će se prisjećati svih negativnih situacija te ih ponovno  proživljavati. Na neki način dio njihove energije ostat će zarobljen u prošlosti i kočiti njihov daljnji rast.

Prije nego što krenemo put osvete, trebamo iskopati dva groba

Kako bismo bili u stanju oprostiti, moramo biti snažni, a do tog stanja nema prečaca, potrebno je uložiti puno energije u rad na sebi. No, krenete li tim putem, poboljšat ćete i psihičko i fizičko zdravlje. Osim što nas želja za osvetom spušta na razinu onih koje preziremo, istraživanja su dokazala da osveta zapravo pojačava stres te šteti našem imunosnom sustavu i zdravlju. Dakle, Konfucije je bio u pravu kada je savjetovao da prije nego što krenemo na put osvete trebamo iskopati dva groba.

Naime, zadržavanje zamjerki, srdžbe, tuge te ostalih osjećaja i misli povezanih sa situacijom može poremetiti rad endokrinog sustava te prouzročiti povišeni krvni tlak, ubrzano disanje te poremećaje spavanja. Nekada, zbog situacija u kojima smo bili povrijeđeni i izgubili povjerenje u ljude, zaziremo od društvenog života, tj. pogoršava se kvaliteta međuljudskih odnosa. Posljedice neopraštanja na naše zdravlje najbolje možemo usporediti sa situacijom kada netko popije otrov i čeka da onaj drugi, onaj kojemu ne možemo i nadasve ne želimo oprostiti, od otrova strada. No, tko doista strada? Taj otrov možemo poistovjetiti sa svim toksičnostima koje se razvijaju u nama – i u umu i u tijelu. Dakle, sam čin (ne)opraštanja najviše utječe na nas same.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci