Jesmo li monogamni?

Priče da muškarci trebaju više seksualnih partnerica, a da su žene sklone samo jednome muškarcu, upravo su to – samo priče. Koliko ćemo partnera imati ovisi o tome kako smo odgajani te kakve vrijednosti njeguje naše društvo

"Serijska monogamija"?

Neki dan prisustvovala sam jednoj žustroj i dinamičnoj raspravi o tome jesmo li  monogamni ili poligamni. Je li mit ili činjenica, pitalo se ovo razgovorljivo društvo, da su muškarci skloniji poligamiji, a žene monogamiji. Je li muškarcima biološki određeno da žele i trebaju seks s više žena, a ženama da žele samo jednog partnera?

Zanimljivo mi je bilo i čuti tezu da zapravo nitko nije „stvarno monogaman“, nego da smo svi „serijski monogamni“ jer stvarna bi monogamija značila jednog partnera ili partnericu za cijeli život, a u društvu je mnogo češće da osobe imaju jednog partnera ili partnericu koju, nakon prekida veze, mijenjaju za drugog ili drugu.

Stereotipovi i mitovi

Ta me rasprava motivirala za novu kolumnu. Poligamija je pojam, nije na odmet prisjetiti se, koji označava brak s više osoba, no u kontekstu seksualnosti koristimo je za označavanje sklonosti prema više seksualnih partnera. Na spomenuta se pitanja ne može odgovoriti jednostavnim „Ljudi su poligamni“ ili „Ljudi su monogamni“ jer mnoštvo činitelja utječe na to kakve ćemo sklonosti imati.

Sociologinja dr. Pepper Schwartz u svojoj knjizi Sve što znate o ljubavi i seksu, pogrešno je pokušava razotkriti neke proširene mitove pa tako raspravlja i o tome jesu li muškarci poligamni, a žene monogamne. Primjerice, navodi da muškarci više masturbiraju od žena, da više maštaju o seksu, da u prosjeku imaju više snošaja od žena i da možda imaju i jaču seksualnu želju, ali da ih te razlike nipošto ne stavljaju u različitu seksualnu kategoriju od žena.

Tek 10-15 posto ljudi sklono poligamiji

Te razlike, kaže dr. Schwartz, nisu dovoljno velike da podijele muškarce i žene na poligamne i monogamne. U knjizi raskrinkava i teoriju tzv. „sebičnoga gena“ prema kojoj muškarci žele oploditi što više žena kako bi prenijeli svoj DNK, a žene, s obzirom na to da im je mogućnost pomlatka ograničena, moraju investirati u kvalitetu i stoga vrlo oprezno odabiru seksualne partnere. Prema ovoj autorici, taj stereotip ne odgovara stvarnosti jer sociološka istraživanja pokazuju da je samo oko 10 do 15 posto i muškaraca i žena sklono poligamiji.

Poznati američki seksualni terapeut dr. Marty Klein, s druge strane, kaže da je ideja o ženskoj sklonosti monogamiji i muškoj sklonosti poligamiji potpuno društveno objašnjiva. Muškarac, tvrdi dr. Klein, tijekom svog života od svojih roditelja i drugih odraslih ljudi s kojima raste, te preko medija i prijatelja, uči određene fantazije: juriti za što više žena, osvojiti ih pa zatim izbjegavati. A žene, pod utjecajem drugih izvora s kojima rastu, uče drukčije fantazije: pronaći, uloviti i skrasiti se s gospodinom Pravim.

Nataša Barolin BelićNataša Barolin BelićIz toga postaje jasno da je monogamija ostvarenje ženskih naučenih fantazija, a istodobno je to poraz za mušku naučenu fantaziju. Žene nauče očekivati monogamiju, a muškarci nauče bojati je se i prezirati je. No to su tek naučeni obrasci i svaka zrela osoba može preispitati svoju unutarnju motivaciju.

Mladi imaju više partnera

Najnoviji podaci pokazuju promjene u doživljaju monogamije i poligamije kod mladih ljudi. Velika znanstvena studija The Social Organisation of Sexuality (Društvena organizacija seksualnosti) koju su proveli znanstvenici sa sveučilišta u Chicagu, pokazuje da među muškarcima i ženama mlađima od 25 godina ima mnogo više poligamije nego u ostalim dobnim skupinama.

Dr. Schwartz smatra da se ta pojava može objasniti promjenama u društvu. Naime, žene su u prošlosti bile monogamne, među ostalim, i zato što bi drukčije ponašanje izazvalo osudu, rigidne kazne pa čak i izopćenje iz zajednice. Kod muškaraca se, pak, poligamno ponašanje čak i poticalo. Kad su kazne za poligamiju iste za oba spola, onda ponašanje muškaraca i žena počinje biti jednako.

Žene koje drže nekoliko muškaraca "na lancu"

Drastičan primjer da vanjski faktori utječu na sklonost prema većem ili manjem broju partnera jest, navodi dr. Schwartz, muška homoseksualna populacija. Poznati po traženju velikog broja seksualnih partnera izvan svojih veza, američki homoseksualci posve su promijenili ne samo ponašanje nego i seksualne stavove s pojavom AIDS-a. Zadržati dobrog i zdravog partnera postalo je ideal. S pojavom i širenjem AIDS-a, časopisi za homoseksualce u Americi počeli su promicati radosti monogamije i mnogi su homoseksualni muškarci postali poput heteroseksualnih – skloniji monogamnoj vezi nego seksualnim izletima.

Antropologinja dr. Helen Fisher, analizirajući opširne etnografske spise, nudi zanimljive podatke o višeljublju žena. Ona je otkrila da žene u plemenskim društvima mijenjaju partnere češće nego što nam to sociobiolozi daju na znanje. Novog muškarca žena traži u trenutku kada najmlađe dijete prestane sisati i kad je ponovno plodna. Dr. Fisher pronašla je mnoga društva u kojima žene drže nekoliko muškaraca „na lancu“ kako bi od njih dobile što žele.

Ljubav, požuda, privrženost

U svojoj knjizi Zašto volimo, dr. Fisher prikazuje što je otkrila svojim dugogodišnjim radom i istraživanjima, kao i suradnjom s neuroznanstvenicima u istraživanju mozga. Ona nam kaže da se seksualni poriv sastoji od triju različitih komponenti – ljubavi, požude i privrženosti. Zbog ljubavi ljudi pjevaju, ubijaju, zbog nje žive i umiru, kaže dr. Fisher. No ona je duboko isprepletena s druga dva poriva, a to su požuda (žudnja za seksualnim ispunjenjem) i privrženost (osjećaj spokoja, sigurnosti i jedinstva s dugogodišnjim partnerom).

Svaki od ta tri temeljna poriva putuje različitim kanalima u mozgu i svaki potiče drukčije ponašanje, nade i snove. Svaki je povezan s drukčijim neurokemijskim tvarima. Požuda je i kod muškaraca i kod žena povezana s hormonom testosteronom. Ljubav je povezana s dopaminom, a možda i serotoninom. Privrženost između muškarca i žene ponajprije stvaraju hormoni oksitocin i vazopresin. Sve te tri moždane mreže kojima se kreću požuda, privrženost i privlačnost, kaže dr. Fisher, sustavi su s više ciljeva i seksualni poriv ne služi samo za razmnožavanje nego i pronalaženje i održavanje prijateljstva, emocionalne povezanosti i brižnosti.

Bez konačnog odgovora

Može se dogoditi da sva tri poriva usmjerimo na istu osobu, no moguće je da različite porive usmjerimo i na nekoliko njih. Ova istraživanja bacaju novo svjetlo na pitanje monogamije i poligamije.

Kad uzmemo u obzir sve izneseno, vjerujem da je jasnije kako je pitanje monogamije i poligamije, odnosno odabir jednog seksualnog partnera ili više njih, tema bez, zasad, jednog konačnog i sveobuhvatnog zaključka. To je izbor svake pojedine osobe i svakog para u sklopu kulture u kojoj žive.

Nataša Barolin Belić, geštalt psihoterapeutkinja, seksualna terapeutkinja i savjetnica za partnerske odnose

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci