Dobre strane straha, tuge i ljutnje

Svi mi izbjegavamo neugodu i težimo ugodi. To se čini nekako prirodno. Kada se osjećamo loše, želimo to riješiti. Čitamo knjige za samopomoć, zaokupljamo se poslom ili razgovaramo s najboljom prijateljicom telefonom dok nam se uši ne zažare. Međutim, svako od tih stanja ima i svoju pozitivnu stranu, svoje „lijepo“ lice

Um nas "brani" od neugodnosti

Svaka neugodna emocija ima svoje „lijepo“ lice, koje ne možemo vidjeti ako neprestano odbacujemo ono „ružno“. Problem nisu teški i neugodni osjećaji, nego navika da teške i neugodne osjećaje tretiramo kao problem. Svakom osjećaju ili stanju, koliko god bili neugodni, potrebno je samo prihvaćanje i dopuštanje njihove prirodne dinamike.

Premda zvuči jednostavno, to je zapravo prilično kompliciran proces jer ga um ne dopušta. Um je naviknut „braniti“ nas od tih osjećaja jer smo naučili da s tim osjećajima „nešto nije u redu“ ili da se naprosto tako ne smijemo osjećati. To je priča svakoga od nas. Svi smo u većoj ili manjoj mjeri naučili sužavati svoj emotivni spektar. Međutim, kao odrasli imamo priliku raditi na njegovu proširenju. Možemo si početi dopuštati tugu, ljutnju, nemoć i sve ostale neželjene i odbačene osjećaje kako bismo mogli osjetiti i njihove osjećaje-blizance, njihova „lijepa lica“, kao što su radost, snaga i mir.

Strah stvara uzbuđenje

Tjeskoba, anksioznost, panika... Strah ima puno lica. Iako je to osjećaj koji nam je svima poznat i za koji znamo da nas upozorava na potencijalnu opasnost, većina ljudi s tim osjećajem ima problema. Ili ga podcjenjuju te poduzimaju prevelike rizike i prkose strahu ili ga precjenjuju, pa u svemu vide potencijalnu katastrofu. I jedno i drugo najčešće se događa podsvjesno.

Strah je emocija koja nam pomaže da se na vrijeme zaštitimo i vodimo računa o sigurnosti, ali ne samo to. Strah u život unosi uzbuđenje. Kada se nečeg bojimo, a ipak to odlučimo napraviti, osjećamo treperenje u tijelu, podiže nam se razina energije i imamo osjećaj da rastemo.

Strah nam postavlja granicu. Ili ćemo ga prihvatiti i ići naprijed ili ćemo se povući. Ili ćemo se boriti ili bježati. To ne mora biti fizička opasnost, nego bilo koja vrsta rizika. Izlaganje svojih osjećaja u novoj vezi može buditi strah, kao i svaki korak dalje u ostvarenju svojih ambicija ili životnih snova. Strah je granica koju tijekom života možemo doticati i prelaziti poduzimajući rizike koji čine da se osjećamo živima i uzbuđenima.

Tuga donosi iscjeljenje

Tuga je jedna od osnovnih emocija i bez nje smo osiromašeni za širok spektar svog emotivnog svijeta. Kada je dugo potiskivana, pretvara se u težinu na prsima, stiskanje u grlu, čvor u trbuhu ili bol u srcu. Kada dugo nismo u dodiru sa svojom tugom, ona nas izvana čini tvrdima i hladnima, a iznutra vrlo osjetljivima i ranjivima. Zato je dopuštanje tuge u procesu unutarnje transformacije jedan od prvih koraka.

Tuga je osjećaj koji ispire i zacjeljuje unutarnje povrede. Većina se ljudi prema svojoj tuzi odnosi agresivno, pa govore kako žele „izbaciti to iz sebe“ ili „riješiti se tog tereta“, a ono što dovodi do pozitivne promjene zapravo je dopuštanje tuge da bude tu gdje jest, takva kakva jest. Čim je priznat i dopušten, svaki osjećaj, pa tako i tuga, počinje se širiti i težiti izražavanju.

Tuga, kada je prihvaćena i kada je živimo, ubrzo pokazuje svoju divnu suptilnu prirodu. Počinjemo osjećati nježnost, kako prema sebi, tako i prema svojim bližnjima. Lakše se povezujemo s drugima jer nam „stvrdnuta“, potisnuta tuga više nije barijera u odnosima. Baš kao plač, život poteče, postane spontaniji i suptilniji.

Ljutnja daje snagu

Većina se ljudi prilično muči s ljutnjom. Ne znaju kako je izraziti a da ne ugroze odnos i riskiraju odbacivanje, pa je zatomljuju na razne načine – hranom, gledanjem serija, mahnitim čišćenjem kupaonice... Boje se „da ne puknu“ i naprave nešto zbog čega bi im poslije bilo žao. Zato njihova ljutnja često tone u nemoć jer je okreću prema sebi, pa si predbacuju „što su se uopće doveli u takvu situaciju“. Ljutnja je, kao i tuga, jedan od osnovnih osjećaja i bez nje nam raspoloženje postaje nalik močvari.

Nemamo snage, svatko može prijeći naše osobne granice i jedino što nam nakon toga preostaje jest da se dugo svađamo i raspravljamo u vlastitoj glavi, što jako iscrpljuje. Ljutnja je osjećaj koji nam, kada je dopušten i protočan, daje snagu. Možemo lupiti šakom o stol (metaforički ili doslovce) i glasno i jasno reći: ne! Bezobraznim ljudima možemo odbrusiti da gledaju svoja posla, a napornoj susjedi koja stalno kuka možemo reći da nemamo vremena za njezine žalopojke.

Ljutnja nam pomaže da se obranimo ako smo napadnuti i nakon toga cijeli događaj brzo zaboravimo. S ljutnjom kao saveznicom uvijek ćemo se boriti za svoja prava i tražiti za sebe što bolje mjesto pod suncem.

Tomica Šćavina, psihologinja

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci