Depresija: što kad tuga ne posustaje?

Živimo li život kao da je vječna utrka u kojoj ima vrlo malo mjesta za istraživanje dubljeg smisla i nema stvarne sigurnosti ni vremena za relaksaciju, mogli bismo oboljeti od depresije. Ta ozbiljna patnja duše postaje jedna od najučestalijih bolesti u svijetu, ali i dalje je tabu o kojemu teško iskreno razgovaramo, a trebali bismo jer za nju ima pomoći. Novi, ali i već provjereni pristupi mogu nam pomoći da pronađemo sreću koju smo izgubili

Crni zastor koji pada na nas

Malo je onih, ako takvi ljudi uopće i postoje, kojima tuga nikad nije pokucala na vrata. Izgubimo li dragu osobu, ostanemo bez posla i egzistencijalne sigurnosti, ili pak u nesretnim okolnostima okončamo neku fazu vlastitog života, normalno je da osjećamo tugu i, što je jako važno, da sebi dopustimo tugovanje. Što ako, međutim, tuga potraje i preraste u stalan, bolan osjećaj beznađa, ravnodušnosti, manjak motivacije za povratak u normalan život; ako sebe počnemo optuživati za nesretne okolnosti u životu i uvjerimo se da stvari nikad neće krenuti nabolje pa čak počnemo razmišljati i o smrti? Sve su to simptomi depresije, mentalnog stanja u kojem se čini kao da je teški crni zastor pao na pozornicu našeg života i više se nikad neće podignuti.

Bolest je to koja će, prema prognozama Svjetske zdravstvene organizacije, do 2020. godine zauzeti drugo mjesto na ljestvici najčešćih oboljenja, odmah nakon bolesti srca.  Svake godine broj depresivnih raste i to zbog činjenice da čovjek više ne može pratiti zahtjeve koje pred njega stavlja „moderan“ život, onaj u kojem više nema mjesta i sluha za ljudsko biće koje ima svoje fizičke i emocionalne potrebe.

Prihvaćanje naše cjelovitosti

„Čovjek je i duh, i duša, i tijelo, cjelina u kojoj nijedan od tih 'dijelova' ne isključuje druge. Zato ni depresija nije posljedica neke pogrešno posložene 'kemije' u našem mozgu, nego suvremenog načina života i razmišljanja koje ne prihvaća cjelovitost naše osobe“, napominje dr. Sanea Mihaljević, psihijatrica u Općoj bolnici u Virovitici, dodajući da svaki drugi čovjek barem jednom osjeti, u najmanju ruku, blagu depresiju. U Hrvatskoj, navodi konkretan podatak, svaki sedmi odrasli stanovnik pati od depresije, no u sve većem broju ona zahvaća i mlade. „To nije bolest dokonih kućanica i 'slabog' karaktera, niti je bolest za koju nema pomoći“, ističe psihijatrica.

Depresija može biti blaga, umjerena ili teška, navodi, napominjući kako su svim oblicima zajednička najmanje dva od tri simptoma – loše raspoloženje prisutno tijekom većeg dijela dana, traje najmanje dva tjedna, a na to loše raspoloženje ne djeluje ni eventualna promjena životnih okolnosti. Osim toga, javlja se gubitak interesa i užitka u uobičajenim aktivnostima koje nam inače pružaju zadovoljstvo, a treći je simptom stalni umor. U depresiji se javljaju i gubitak samopouzdanja odnosno samopoštovanja, bezrazložan osjećaj samoprijekora ili krivnje, ponavljajuće misli o smrti, smanjenje sposobnosti mišljenja i koncentracije, promjene u psihomotornoj aktivnosti, poremećaj spavanja te poremećaj u apetitu.

Potrebno je umiriti um

Liječnici u najvećem broju slučajeva oboljele od depresije liječe kombinacijom lijekova – antidepresiva – i psihoterapije, pri čemu se, prema nekim podacima, samo kod polovine liječenih dobro stanje zadržava tijekom narednih godinu dana, a ostaloj se polovini depresija vraća. Kako smo svi jedinstveni i različito reagiramo na različite pristupe, a pritom imamo posve različite intimne razloge unutarnjeg „kraha“, u svijetu se sve više razvijaju i traže alternative klasičnom liječenju.

Neki će se novi pravci u svijetu usmjeriti na sadašnji trenutak, potpuno mijenjajući pogled na depresiju i ono što je uzrokuje (pogledajte okvir desno). Primjerice, britanski terapeuti s Europskog instituta za izučavanje terapija te oni s instituta Human Givens i s njima povezan pokret Depresion Learning Path, koji zastupaju relativno nov pristup psihološkim problemima, donose nove, neortodoksne poglede na problem depresije. Uzrok vide u naučenim negativnim obrascima mišljenja i doživljavanja sebe i okoline koji se i generacijski mogu prenositi kao stil življenja.

Iscrpljivanje crnim mislima i scenarijima u tijelu stvara fiziološki odgovor zbog kojega se naše tijelo priprema na „opasnost“ podižući razine stresnih hormona, držeći nas u pripravnosti. Kako se ta energija fizički ne prazni, ponovo ciklički hrani novi stres i nove negativne misli te stalni osjećaj „da nešto nije u redu“. Pritom cijeli ovaj ciklus utječe na faze spavanja. Produljuje se REM faza sna u kojoj se tijelo ne odmara i ne obnavlja jer um sanjanjem pokušava naći rješenja za mentalne depresivne scenarije kao da su se uistinu i dogodili. Ukratko, terapeuti ovih pristupa smatraju kako je najvažnije primjenjivati relaksacijske tehnike koje će umiriti um te pomoću određenih vrsta psihoterapije (kognitivno-bihevioralna, interpersonalna) promijeniti duboko usađenu perspektivu gledanja na događaje i ponašanje koje iz takvog doživljaja proizlazi.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci