9 razvojnih faza - oslobodite se emocionalnog tereta

Većina ljudi u tridesetima ili četrdesetima osjeća neku vrstu izgubljenosti. Dječje snove o tome „što ću biti kad narastem“ zamijenili su realni planovi motivirani brigom za egzistenciju. Ideal majčinstva ili očinstva (uza sve slatke i zaigrane trenutke) donosi umor i rastrganost između brojnih obaveza, a tu je i svijest o prolaznosti života koja se ocrtava u starenju roditelja. Svaka je životna faza zahtjevna na svoj način, a izazov je još veći ako nosimo emocionalni teret koji je nastao u prethodnim fazama...

Jedan od najcjenjenijih istraživača psihosocijalnog razvoja, američki psiholog i psihoanalitičar njemačkog podrijetla Erik Erikson, život je podijelio u devet razvojnih faza. Ulazak u svaku novu fazu donosi nove razvojne zadatke, potencijalnu krizu i razdoblje povećane ranjivosti, ali to je istodobno razdoblje novih potencijala koji mogu otvoriti sasvim neočekivane životne mogućnosti.

Prva razvojna faza: Povjerenje

Prva razvojna faza počinje s rođenjem i traje do osamnaestog mjeseca života. U toj fazi dijete prije svega uči primati, a identitet se strukturira oko uvjerenja „ja sam ono što mi je dano“. Ako dijete, sasvim nesvjesno, osjeća da može imati povjerenja u roditelje (osobito u majku) da će biti zbrinuto, nahranjeno i njegovano, onda razvija dvije vrlo važne vrline koje će mu poslužiti kasnije u životu - nadu i vjeru. Pritom se ne misli na religioznost nego, kako kaže Erikson, vjerovanje u dostižnost žarkih želja unatoč mračnim nagonima i bijesu koji obilježavaju početak postojanja.

Drugim riječima, ako je trauma rođenja koja se očituje potpunom bespomoćnošću i ovisnošću o roditeljima zaliječena pažnjom i ljubavlju, dijete razvija osjećaj temeljnog povjerenja koji mu kasnije, u tridesetima i četrdesetima godinama, omogućuje da se osjeća dovoljno sigurnim u svijetu i da ima dovoljno vjere u ostvarenje svojih potencijala. Ako se to povjerenje nije imalo priliku razviti, u odrasloj dobi nastaju ovisnički odnosi, stvara se osjećaj pesimizma i napuštenosti ili se razvija paranoja.

Prvi mjeseci života zaista su najvažniji. Temeljno povjerenje koja se u tom razdoblju života ima priliku razviti Erikson naziva kamenom temeljcem zdrave ličnosti. Kasnije, u odrasloj dobi, nedostatak toga temeljnog povjerenja pokušava se zaliječiti na razne načine, što donosi nove životne probleme. Mnoge djevojke i žene zbog toga se zaljubljuju i poklanjaju povjerenje muškarcima koji toga nisu dostojni. Neki se pak okrenu duhovnosti u kojoj univerzum ima ulogu majke koja ispunjava želje te bezuvjetno voli i prihvaća. Neki ostanu trajno lakovjerni jer uporno traže neki autoritet kojem bi mogli vjerovati.

Svi ti pokušaji kompenzacije vode u razočaranje, ali ipak imaju afirmativnu notu - pokazuju težnju prema ostvarenju povjerenja. Iako nitko ne voli biti razočaran, jednom kada se razne „iluzije povjerenja“ istroše i osoba si dopusti temeljno razočaranje životom (tj. majkom koja je u prvim mjesecima bila bogoliki izvor života), tu je prilika za istinsko zalječenje kroz priznavanje, dopuštanje i njegovanje svoje ranjivosti umjesto kroz traženje „ljekovite iluzije“ koja samo vodi u novo zalijetanje u odnose i situacije koji iznova završavaju povredom.

Druga razvojna faza: Autonomija

U drugoj fazi razvoja, koja traje od osamnaestog mjeseca života do treće godine, roditelji ohrabruju dijete da razvija aktivno i autonomno ponašanje, ali ga istodobno uče i zabranama te ograničenjima. Dijete je i dalje vrlo ovisno o roditeljima, ali mu je iznimno važno da ima vlastitu volju pa se u ovoj fazi razvoja identitet gradi oko uvjerenja „ja sam ono što hoću“.

Ako su roditelji suviše kruti i ne vode računa o djetetovoj volji, koja je temelj zdravog osjećaja moći, dijete se osjeća poraženo i njime dominiraju sram i sumnja. No ako su roditelji previše popustljivi, dijete gubi svaki osjećaj srama i sumnje koji su u maloj količini nužni za propitivanje vlastitih postupaka i za dobro prepoznavanje tuđih granica.

Dopuštaju li roditelji djetetu da u nekim situacijama ima svoju volju i daju mu do znanja da je njegova volja važna, ali mu također postavljaju granice i zahtijevaju poslušnost u svim onim situacijama u kojima nije dovoljno zrelo da donosi svoje odluke, kao zalog za budućnost razvijaju se dvije nove vrline - volja i samokontrola. Usto, razvija se i hrabrost za provođenje vlastite volje, ali sa zdravim obzirom prema drugima - uz empatijsko promišljanje o tome kako će to na njih utjecati.

Ako roditelji sustavno zatiru djetetovu volju ili mu pak u svemu udovoljavaju, u odrasloj se dobi, ovisno o temperamentu i osobnosti, to odražava kao kronična nemoć i izbjegavanje te impulzivnost i opsesivnost. Zato u odrasloj dobi neki ljudi neće ni pokušati ostvariti nešto što bi htjeli ili će ulaziti u nerealne projekte nakon kojih će se osjećati kao gubitnici. Neki će pak opsesivno pokušavati kontrolirati život držeći se naučenih formula ili rituala jer im to pospješuje osjećaj moći, tj. ne izlaže ih osjećaju nemoći, a neki će slušati glas otpora i stalno se skrivati strahujući od toga da se na neki novi način izlože i time riskiraju da ponovo osjete posramljujući poraz ili duboku bespomoćnost.

Međutim, roditeljske pogreške ne moraju biti toliko sudbonosne. Tijekom života moguće je stalno istraživati svoje sposobnosti, testirati ideje u realnosti i malo-pomalo prihvaćati okvire te ograničenja koja stvarnost postavlja kako bismo, unatoč sramu, smogli hrabrosti ostvariti svoje ciljeve i ući u odnose koji donose osjećaj važnosti i intime.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci