Strah od smrti - kako se suočiti s najtežim životnim pitanjem?

Često se kaže kako se cjelokupna književnost bavi samo dvjema velikim temama, a to su ljubav i smrt. Smrt je važna tema također u filozofiji i njome su se bavili mnogi veliki filozofi. Ljubavlju se rado bavimo i mi, obični smrtnici, ali smrt je tema koju najčešće zaobilazimo, svjesno ili nesvjesno...

Zastanite na trenutak i zamijetite svoju reakciju na tu temu i na samu riječ smrt! Je li vam tema neugodna? Mislite li da o tome ništa ne možemo znati pa je onda bolje da ne gubimo vrijeme baveći se time? Ili vas je tema privukla zato što često razmišljate o smrti, kako o svojoj, tako i svojih bližnjih?

Ne govorimo o smrti

Strah od smrti u suvremenoj se zapadnjačkoj kulturi gotovo potpuno negira, prema njemu se odnosimo kao da uopće ne postoji. Tako je na neki način postalo društveno neprihvatljivo govoriti o smrti, a posebno o strahu od nje. Savjeti o pozitivnom mišljenju preplavili su naše knjižare, društvene mreže, blogove i časopise.

Ako samo poželite, možete pronaći beskrajno mnogo savjeta o zdravoj prehrani i zdravim načinima življenja, čak i o bolestima i putovima koji vode izlječenju, ali ako vas zanima nešto o smrti, suočit ćete se s vrlo ograničenom količinom informacija. Pomislim katkada da je tolika pomama za zdravim načinom života nastala upravo zbog potisnutog straha od smrti, s kojim se odbijamo suočiti i kao pojedinci i kao civilizacija.

Strah kojeg često nismo ni svjesni

Ipak, činjenica je da svi umiremo i da, prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, doživljavamo strah od smrti. Posrijedi je iskonski strah s kojim se u nekom obliku suočavamo još kao djeca, onog trenutka kada shvatimo da je neko živo biće umrlo i da ga više nećemo vidjeti. Strah od smrti naš je pratilac cijelog života i način na koji s njim izlazimo na kraj umnogome određuje kakav ćemo život voditi.

U vezi sa smrću ljudi imaju različite strahove, kojih su najčešće nesvjesni. Taj se strah često intenzivira u srednjim godinama, kada osjetimo da se približavamo starosti, kao i u slučajevima teških bolesti, čak i kada nismo bolesni mi sami, nego netko nama drag.

Očituje se u sklonosti depresiji, ekstremnim sportovima...

Neke od nas plaši pomisao da će u starosti biti osamljeni i ostavljeni da umru u samoći, drugi se boje mogućnosti da postanu nepokretni i zbog toga ovisni o nekome tko će se o njima brinuti, treći ne žele umrijeti prije nego što završe sve svoje poslove na ovome svijetu…

Možda su naši strahovi od smrti različiti koliko i mi sami, ali ipak zajednički nam je strah. Neke taj strah paralizira i onemogućava im uobičajeno svakodnevno funkcioniranje. On se najčešće očituje u napadajima tjeskobe i panike, mračnim, košmarnim snovima ili iznenadnim buđenjima usred noći poslije kojih se ne može zaspati, u depresiji, ali i sklonosti rizičnim sportovima i uopće rizičnim načinima ponašanja.

Tjera nas da preispitamo svoj način života

Psihoterapeut i pisac Irvin Yalom govori o strahu od smrti u svojoj odličnoj knjizi Gledanje u sunce. On piše o iskustvima koja nam otvaraju oči, a koja nas navode na to da preispitamo svoj način života i uskladimo ga s najdubljim željama svog bića. Spominje Tolstojevu pripovijetku Smrt Ivana Iljiča, navodeći transformaciju koju glavni junak doživljava pri susretu sa smrću. Ivan je živio obuzet samim sobom, prestižem, izgledom i novcem, no suočen s neizbježnošću smrti, u sebi je otkrio suosjećanje, nježnost i ljubav prema bližnjima. Na samrtnoj postelji žali zbog patnji koje im je nanio i na kraju ne umire u boli, nego u radosti.

Yalom navodi sljedeće događaje kao moguće katalizatore za doživljavanje takvih iskustava: bol zbog gubitka važne osobe, bolest koja ugrožava život, raskid emotivne veze, neka životna prekretnica, npr. značajan rođendan – pedeseti, šezdeseti ili odlazak u mirovinu, odlazak djece od kuće…

Osoba kakva više nikad neće postojati na svijetu

Meni je smrt bilo koje poznate osobe bila prilika za meditacije o životu i smrti. Čini mi se da iza svakoga od nas neko vrijeme ostaje energetska praznina, i to je ono čega postajem intenzivno svjesna kad umre netko iz kruga mojih znanaca. Praznina nastaje jer je s ovog svijeta otišla posebna osoba kakva nikada prije nije postojala na svijetu, niti će ikada više postojati. Yalom smatra kako „suočavanje sa smrću izaziva strepnju, ali isto tako ima potencijal umnogome obogatiti život“. Naime, suočeni s neizbježnošću smrti, mnogi ljudi požele promijeniti svoj način života, neke svoje navike i interese.

Irvin Yalom navodi i Epikurova razmišljanja o smrti kao značajnu podršku u svom terapeutskom radu kada se klijenti suočavaju sa strahom od smrti. Epikur je smatrao da je prava misija filozofije olakšati ljudima patnju, a da je glavni uzrok ljudske patnje strah od smrti. Taj strah ometa uživanje u životu. Epikur je vjerovao kako je i naša duša smrtna, odnosno da ni ona ne nastavlja živjeti kada umremo.

Više uživanja

Zaključak je da nećemo više imati svijest kad umremo, niti ćemo žaliti za bilo čime. To znači da se nemamo čega bojati kada je posrijedi smrt jer ona je jednostavno – ništavilo, međutim, neke od nas takav način razmišljanja ne može umiriti.
Ako prihvatimo činjenicu da je strah od smrti sveprisutan i neizbježan, onda nam ostaje da ga istražimo i nadiđemo, a svatko od nas to će učiniti na način koji mu najviše odgovara. Neophodno je prihvatiti činjenicu da taj strah postoji u svim ljudima i kako je najbolje suočiti se s njime.

Kao što sve u životu možemo promatrati kroz doživljaj, emociju ili pojam koji mu je potpuno suprotan, tako i smrt možemo promatrati kroz život. Naime, život i smrt neraskidivo su povezani pojmovi, tako da nas strah od smrti može uputiti na preispitivanje vlastitog života, kao što nam sugerira Yalom. U stručnoj literaturi opisane su situacije u kojima ljudi, suočeni s mogućnošću smrti, intenzivnije uživaju u životu i svim njegovim aspektima. To se odnosi na situacije elementarne nepogode, ratove, epidemije i slično.

Dajemo li smisao životu?

Izražen strah od smrti često upućuje i na nezadovoljstvo vlastitim životom. Mnogi od nas neuspješno tragaju za svojom životnom svrhom ili nisu zadovoljni svojim životom. Smrt tada doživljavamo kao prijetnju jer još nismo ispunili svoju životnu svrhu. Otkrivanje životne svrhe jedno je od najznačajnijih pitanja u životu svakog čovjeka. Ono je neraskidivo povezano s pitanjem dajemo li smisao svom životu ili je smisao našeg života nešto što trebamo otkriti, nešto što nam je unaprijed dano, odnosno namijenjeno od više inteligencije.

Postoje, naravno, argumenti za i protiv obiju mogućnosti, ali nećemo se baviti dokazivanjem što je točno jer to nije važno. Važno je da na neki način dođemo do otkrića što je to smisao našeg života. U židovskoj tradiciji vjeruje se da svaki čovjek ima određen, poseban smisao života, kao i posebne talente, i najveći je grijeh ako ih ne iskoristi. Možemo na to gledati i ovako: obje tvrdnje su točne. Postoji neka posebna svrha, zadatak namijenjen svakome od nas, ali mi sami odlučujemo što je to – dakle, nije unaprijed predodređen, nego ga kreiramo tijekom života i možemo ga promijeniti. Svatko od nas ima samo svoj, jedinstven životni smisao koji sam stvara.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci