Sinkronicitet: Jesu li čuda moguća?

Svakodnevica je protkana neobičnim podudarnostima koje nas potiču da krenemo određenim putem i ostvarimo svoje snove. Ponekad su ti znakovi suptilni pa nam promaknu, no na putovanjima − kad smo izvan svoje rutine − takva su iskustva intenzivnija, kaže poznati hrvatski putopisac Davor Rostuhar

Čekanje na kolodvoru

Neki dan vraćao sam se vlakom iz Francuske kad je u kupe slučajno ušao prijatelj s kojim sam živio jednu zimu prije osam godina i otad se nismo vidjeli. Pričali smo o tome što se kome u međuvremenu dogodilo, a na jednu priču dvoje suputnika u kupeu obratilo je posebnu pozornost. Matija mi je pričao kako je otputovao u Japan s namjerom da nekoliko mjeseci ostane ondje, upozna zemlju i ljude i okuša sreću u posve stranom svijetu. No bio je u društvu osobe koja je bila iznim­no negativna i zatvorena za promjenu.

Ostali su bez novca i ta se osoba odlučila vratiti kući, a moj je prijatelj odlučio ostati. „Otišao sam na postaju Shibuya u Tokiju, poznatu po kipu psa koji je svakodnevno čekao svoga gospodara na toj postaji, čak i godinama nakon njegove smrti. Sjeo sam tamo i odlučio čekati. Znao sam da će se nešto dobro dogoditi, da će mi doći... Sjedio sam tri dana i tri noći, bez hrane i prebijene pare. I došlo je! Došao je čovjek i ponudio mi posao modela. Odradio sam nekoliko snimanja i tad su me počeli zvati sa svih strana. Za mjesec dana imao sam karijeru u uzletu, stan, curu i lovu do krova...“

Pukotine u stvarnosti

Primijetio sam kako je dvoje suputnika u kupeu prevrnulo očima i kim­nulo jedno drugom u stilu: „Možeš misliti.“ Mislili su da izmišlja. Ja se, međutim, nisam puno čudio. Ne samo zato što znam da je moj prijatelj iskren nego zato što sam se i sâm nebrojeno puta na svojim putovanjima diljem svijeta uvjerio u slična čuda.

Pritom mislim na situacije koje se događaju na Putu, na neobične podudarnosti ili nevjerojatna rješenja problema, koji izmiču svakoj logici, a koji mi se čine kao tanušne pukotine u stvarnosti kroz koje poput svjetlosti probija nešto veće. Ta se čuda događaju i u svakodnevici, ali na Putu su jasnija i intenzivnija.

Priča iz Sirije

Prvi put primijetio sam ih u Siriji na svome prvom velikom putovanju biciklom od Zagreba do Egipta. Prijatelj i ja krenuli smo s vrlo oskudnim financijskim sredstvima, sa svega 1500 dolara. Znali smo da nam to neće biti dovoljno, ali nas to nije sprečavalo da krenemo. Vjerovali smo da će se već nekako sve posložiti. Živjeli smo iznimno skromno pa nam je skroman budžet potrajao do ulaska u Siriju, ali ondje je presušio. Prolazeći kroz ruralna područja, živjeli smo od dobrote ljudi koji su nas uvijek zvali u goste, nudeći nam konak i hranu. No kad s­mo došli u glavni grad Damask, nis­mo mogli dalje.

Za hranu i smještaj bili smo se već naučili snaći, ali trebao nam je novac za vizu da nastavimo put. Kako ga nismo imali, zapeli smo živeći na cesti Damaska. Roditelji su nam htjeli platiti put natrag, ali nismo to prihvatili. Znali smo da će se neš­to već dogoditi. Nekoliko smo dana spavali na cesti, žicali sitniš od turista i jeli odbačenu hranu, a potom se dogodilo čudo. Pronašao nas je jedan bogati naftaš i prebacio s ceste u luksuzni hotel s punim pansionom. Htio je da uživamo u njegovoj zemlji pa nam je dao i kuvertu s „džeparcem“ – da se malo „počastimo“ dok smo njegovi gosti. U kuverti je bilo dovoljno novca da završimo putovanje do Egipta.

Čuda su mi se događala i mnogo puta poslije. Jednom mi se na putovanju po Africi s djevojkom pokvario motocikl u zemlji u kojoj nema ni mehaničara ni motorista. No u ključnom trenutku na cesti se poput anđela čuvara na motoru pojavio mještanin sa zaraznim i dubokim osmijehom koji je pronašao rješenje za naš problem. Na istom putovanju susreli smo jednog biciklista prvo u Maroku, pa mjesec dana poslije na cesti u Mauretaniji, pa tri mjeseca poslije u šest tisuća kilometara udaljenome predgrađu grada Loméa u Togu. Tijekom cijelog tog putovanja nismo bili u kontaktu, a da bi čudo bilo još veće, putovali smo različitim rutama i prijevoznim sredstvima!

Važni snovi

Na tom istom putovanju moja djevojka i ja dva smo tjedna hodali uzduž litice Bandiagare u Maliju u čijem podnožju živi narod Dogona. Oni i danas prakticiraju animističku kulturu te pokapaju preminule u pećinama na visokoj okomitoj litici, a njihove duše prate u zagrobni život raskošnim ritualima i plesom s maskama. Upravo je bila sezona tih sprovoda, ali nismo znali kad će se u kojem selu održati koja raskošna ceremonija. Stoga smo unajmili lokalnog vodiča čiji je glavni zadatak bio raspitati se u svakom selu kroz koje smo prolazili priprema li se u njemu lokalna ceremonija.

Jedne večeri noćili smo u selu Ireliju, u kojem je naš vodič izričito tvrdio da se ništa ne događa. Te su noći u udaljenim kućama pod liticom neki ljudi udarali u bubnjeve, ali naš je vodič izričito tvrdio da je to obična zabava. Nismo u to sumnjali jer je u svakom selu u kojem smo dotad spavali netko uvečer svirao bubnjeve. Međutim, moja je djevojka te noći sanjala kako ukapaju mrtvaca u pećinu u litici i ujutro me natjerala da se odem po selu sâm raspitati.

Na svoje iznenađenje, saznao sam da su baš te noći ukopali pokojnika u pećinu u litici i time započeli jedanestodnevnu ceremoniju sprovoda, koja će kulminirati posljednja tri dana plesovima s maskama, ritualima vatre, žrtvovanjem krava, penjanjem po litici i još mnogim nevjerojatnim obredima čija je svrha poslati dušu pokojnika na put u zagrobni život. Dobili smo dopuštenje da prisustvujemo ceremoniji i dokumentiramo je. To je bio najspektakularniji trenutak i vrhunac našeg putovanja po zapadnoj Africi.

Jungova teorija

Previše sam čuda doživio na putovanjima da bih sumnjao u veću logiku koja stoji iza svega. Čuda su mi najljepši događaji na putovanjima – ono što nikad ne zaboravimo, trenuci koji se zauvijek utisnu u nas. Čuda su ujedno i jedan od glavnih razloga zašto putujem – jer me podsjećaju na to da život nije povezan samo uzročno-pos­ljedičnim principima nego i smislom. Ona me podsjećaju na to da ta zagonetna pojava – život – ipak ima smis­la. I premda se te pojave naizgled ne mogu znanstveno objasniti, navedeni primjeri spadaju u kategoriju sinkroniciteta – psihološkog fenomena kojim se znanstvenici bave već godinama.

Teoriju sinkroniciteta prvi je razradio poznati psiholog Carl Gustav Jung. Na to ga je potaknuo slučaj klijentice koja je jedne noći sanjala zlatnu bubu. Dok je ujutro tijekom psihoterapije Jungu prepričavala san, slična buba udarila je o prozor iako je bio dan, a u prostoriji je bilo mračno. Ispostavilo se da je na simboličkoj razini ta vrsta bube bila ključna za pacijentičin daljnji psihološki razvoj. Junga je taj slučaj potaknuo da osmisli i razradi teoriju sinkroniciteta, koja kaže da stvari nisu povezane samo uzročno-posljedičnim vezama nego i smislom. On je te smislene podudarnosti shvaćao kao dinamiku koja upravlja svim ljudskim iskustvom i koja je odredila povijest te je na neki način u temelju naše kolektivne i osobne sudbine.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci