Postoji li apsolutna istina?

Ono što doživljavamo kao istinu određeno je sa 80 posto naše interpretacije i samo 20 posto onoga što doista jest. Zanimljivo je da smo svoje 'naočale' kroz koje interpretiramo istinu dobili do šeste godine života, a prate nas daleko u odraslu dob. No prava, apsolutna istina postoji – da bismo je spoznali, potrebno je naučiti utišati um i prepustiti se mudrosti šestog čula. Pročitajte odličan tekst naše suradnice Egli Ilić

Što nam se sve utisnulo u softver

Da je istina relativna i da za svakoga čovjeka ima drugo značenje, spoznaja je oko koje su se psiholozi davno usuglasili. Pa ipak, i to je relativno, jer na duhovnoj razini apsolutna istina ipak postoji, no da bismo do nje mogli doprijeti, prvo je potrebno osvijestiti da je način na koji vidimo stvari oko sebe tek naša točka gledišta. Promjenom percepcije i širenjem svjesnosti naša se kompletna realnost može promijeniti.

Prema nekim istraživanjima, ono što doživljavamo kao istinu određeno je s oko 80 posto naše interpretacije i samo 20 posto onoga što doista jest. Naša interpretacija realnosti – za koju smo uvjereni da je ispravna – ovisi najviše o iskustvima koja smo doživjeli u djetinjstvu.

S obzirom na to da u toj dobi nemamo razvijenu svjesnost, sve ono što nam se događa do otprilike šeste godine života ili što zaključujemo promatrajući ponašanje drugih, doživljavamo kao jedinu moguću realnost i jedinu istinu. Proživljena iskustva, ona lijepa, ali i ona manje ugodna, utiskuju se izravno u našu podsvijest, softver našeg uma, a poslije sva iskustva interpretiramo i doživljavamo sukladno onome što smo ugradili u taj softver.

Priča o slonu koji je zaboravio koliko je snažan

U poznatoj priči to je vrlo slikovito opisano: jedan je slonić, dok je bio posve malen, bio svezan nogom za stablo. Svim se silama trudio osloboditi okova kako bi mogao trčkarati naokolo, no svaki bi njegov pokušaj završio neuspjehom. Na kraju se, obeshrabren, prestao uopće truditi.

Iako je s vremenom toliko ojačao da je bio dovoljan tek neznatan zamah nogom da se oslobodi okova, nikad se više to nije usudio pokušati učiniti jer više nije imao svjesnost da je to moguće.

Moć majčine kritike

Grube vibracije zakonitost su te razine postojanja, stoga smo svi na sličan način  formirali svoju istinu, a time i svoju realnost. Majčinu kritiku, kojoj smo u djetinjstvu stalno bili izloženi, kao odrasli nastavit ćemo doživljavati i od drugih ljudi – i onda kada drugi ne budu imali ni najmanju namjeru kritizirati nas. Takva pogrešna interpretacija istine stvorit će u nama nepotreban osjećaj boli, pa ni emocije koje ćemo zbog takve percepcije iskušavati neće biti autentične. Te će destruktivne emocije, poput koncentrične spirale, dodatno sužavati našu percepciju, a pravi  problem nastaje kada loša raspoloženja postanu dominantna.

S druge strane, ako smo, primjerice, odrastali u teškim životnim okolnostima, ili su nas odgajali namećući nam uvjerenje da je život težak, da su ljudi nepošteni i zli, cijeli će se naš život doista pretvoriti u borbu, te ćemo se, bez obzira na to što činili, teško kroz njega kretati i sporo napredovati. Ljudi na koje budemo nailazili, stalno će nam nanositi bol ili, pak, neki oblik stvarne ili projicirane nepravde.

Filtrirana istina

Što smo kao djeca bili izloženi većem broju takvih ili sličnih neugodnih i ograničavajućih iskustava i što su zbog toga naša dominantna raspoloženja destruktivnija, i naša će percepcija istine biti suženija, a samim time i životne mogućnosti koje ćemo biti sposobni percipirati. Ako neke od tih mogućnosti budemo i uočili, zbog straha od kritike, ograničavajućih uvjerenja o sebi, drugima ili životu, najčešće ih nećemo ni pokušati iskoristiti, pa će naša objektivna realnost doista postati onakva kakvom je i doživljavamo.

Brojni se ljudi danas suočavaju s egzistencijalnim problemima te vrlo teško proživljavaju ekonomsku krizu, no samo zato što su, pod utjecajem odgoja, na takvu realnost podesili svoje percepcijske filtre.

Svijet je bogat koliko je široka naša percepcija

Ljudi čiji je percepcijski spektar širi, koji su bili odgajani tako da na život gledaju  kao na mnoštvo mogućnosti ili su radom na sebi proširili svjesnost, ekonomsku krizu, bez obzira na njezinu prisutnost, ne doživljavaju kao dio svoje realnosti. Njihova je podsvijest jednostavno programirana tako da svuda oko sebe vide prilike ili ih sami stvaraju, a potom ih pretvaraju u realnost s kakvom rezoniraju.

Zanimljivo je da će naši percepcijski filtri doslovno utjecati i na to koje ćemo objekte zapažati, a nerijetko i na to što ćemo u njima vidjeti. Možda nam ispred zgrade u kojoj živimo oduvijek raste drvo, no ako to drvo iz nekog razloga ne ulazi u naš spektar zapažanja, jednostavno ga nećemo vidjeti. Ili ćemo u njemu, umjesto breze (koja simbolizira uzdizanje prema višoj razini svjesnosti), vidjeti tužnu vrbu – simbol tuge, boli, žalosti i depresije. Takvih objekata, ali i ljudi, koje možda uopće ne vidimo, ili ih vidimo iskrivljeno ima nebrojeno, stoga je cijeli naš svijet bogat onoliko koliko je bogata i široka naša percepcija.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci